Između snova i jave
Lebdim u nekom polusnu
Ne osjećam svoje tijelo više
Slomile me godine i život krut.
Pa se sad pitam svakog dana
Šta treba da radim od ovih rana
Što mi to život na tanjiru stvori
Nit’ me upita, nit’ šansu pruži?
Zašto baš meni ovako krut?
Kô da je na me strašno ljut
A ja se trudio cijelig života
Da ne zgazim mrava ni bilo kojeg drugog skota.
Izgleda da dobra dijela ne vrijede
Život ima svoja načela
I svako na kraju onoliko dobije
Koliko može da prihvati dijela.
A moja djela su velika i teška
Dušom se nadam za bolje sutra
Ili neku bolju vječnost da dočekam
Što Božjom voljom i na kraju
-dušom svojom.
Autor: Nada Golić
www.pinterest.com
