Noću je sve dosta teže

Noću je sve dosta teže! Vazduh kao da jedva prolazi kroz grudi, pa ih kida, lomi, pritiska… Teže se diše, pa duši postaje tesno, kao da ne pripada tom telu i čini joj se da je zalutala i hoće napolje. Da, noć ume da bude toliko teška i bolna da njena sablasna tišina ne umiruje, nego unosi nemir u telo i ono počinje da drhti, misli divljaju u glavi, nikad crnje, beskrajne…

Kao da se sva tama spolja uvuče pod kožu, počne da teče venama umesto krvi i ispuni svaku poru, pa sve ono što je tokom dana delovalo bezazleno, tada postaje nesnosno. Sve pozitivne misli, sve reči utehe, nade i osmesi odlaze nekud, nestaju u tami i prepuštaju mesto beznađu, melanholiji, suzama.

pinterest.com

Prizivam san kao spas, ali crne misli ga teraju, ne dozvoljavaju mu dugo, dugo da dođe i donese spasenje, noć želi da vlada dok me potpuno ne istroši, dok ne iscrpi svu energiju iz mene, koju sam tokom dana pažljivo sakupljala. I tek kad uzme svaki atom moje snage, svaku iskru sreće i poslednji osmeh sa mog lica, noć dozvoli snu da me obuzme, da me ušuška i pruži mi šansu da u njemu pronađem neko srećnije mesto.

I tako svake večeri, umesto smiraja, dođe  nemir, sva težina života, sve boli i nesreće sveta dođu sa noći, vrzmaju se po glavi, udaraju po grudima, uznemire srce i mozak, šire se krvotokom i zalede telo, pa ga lome u hiljadu komada. Noću su i suze slanije, više peku, obilnije su  i ne zaustavljaju se lako, noću je i samoća nepodnošljivija, jezivija i nekako sablasna, jednako crna kao i ta noć kojom odjekuje tišina.

Sve je tiho u noći, samo je tišina glasna i sve je tamno, samo tuga isijava, samo želje odjekuju i odzvanja eho večnih nada koje mi noć vraća, koje se odbijaju o njene zidine i dolaze ponovo meni, da žive, peku, bole i lome, da budu večno tu i da ih veče redovno rasplamsa, a potom bolno ugasi.


Autor: Bojana Krkeljić