Praznovjerje kaže da to donosi nesreću. I donijeli su mi je, još prije buđenja, jer sam u snovima i tebe srela. Sanjala sam da sam ja u tvome tijelu. U snu sam ja bila i ti i ja. Pratila sam sebe kroz noć u lavirintu od zidova prekrivenim mahovinom. Vidjela sam svoja leđa u bijeloj dugoj haljini sa tankim naramenicama, divlje kose, kikoćući žurila sam ne okrećući se. A u tvom tijelu ja ili ti, pokušavalo je da umiri lupanje srca, žureći da me sustigne. I vidjela sam i osjetila kako ti se muči adamova jabučica i guši te mržnja prema meni, i kako me želiš povrijediti. Zato si žurio, udarajući ramenima od zidove. Jednom ti se učinilo da sam se okrenula i mahnula ti rukom da me sustigneš. Ali noge su ti bile kao okovane lancima, teške i neposlušne. Mržnja te tjerala da žuriš ali te i usporavala. Onda si se naslonio na zid i zatvorio oči pustivši da ti sve naše uspomene ispune taj trenutak u kojem si se predao i pustio me da odem od tebe izgubiš me.
Krenuvši dalje ugledao si čerge kraj rijeke. I mene kako na krilu držim ciganče, kako iz užarene vatre vadim krompire i onako vrele prinosim usnama. Ništa ti nije bilo jasno ali si sjeo naspram mene da me gledaš. I gledao si kako se plamen vatre ogleda na mojim ramenima, kako mi miluje kulikule, i penje se uz vrat i sakrije u uvojcima. A ja te nisam gledala, bila sam nasmijana i sretna među Ciganima. Pitao si se zašto mi je puknuta bretela od haljine i zašto su mi u kosu upeteni cvijeće i gušteri. I onda sam ti pružila ruku…
U rijeci hladnijoj od ove ljubavi plivali smo dodirujući se rukama ali nas je voda razdavajala. I osjetila sam kako se boriš da dođeš do daha dok ti se moja haljina oko vrata omotava i kako te moje ruke na dno vuku.
Probudila sam se mokra, umorna, sa opekotinom na usnama i saznanjem da smo nas dvoje ugušili ovu ljubav. Boljela me spoznaja da te još uvijek sanjam. Ustavši iz kreveta udarila sam se ramenom od zid i jauknula i kroz zube promrmljala:
„Mora dan početi naopako, Cigane sam sanjala!“
Autor: Luna Hodžić
