Noćas…
Noćas, da prošapućem sve
Samo bih pokvario stvari
Srušio zidove koje sam gradio
Sigurnih, prljavih ruku
Koje ljubiš bez obzira
Koža napukla kao trake svjetlosti
Koje zakrpavaju balkonske šipke i
Nebo u platno za crtanje
“Tako si dosadan pjesmom”
Reći će žderači svih radosti u čovjeka
Gubitnici bitaka protiv vremena
Tako mora da dosadno živim, ljudi moji
Jer tek u pjesmi vijorim
Van labirinta ubojitih misli
Noćas ne smijem šaputati
Stvarnost je za to preglasna
Zidovi žbukani obećanjima
Najprije od svih se ruše
Prljavih istrošenih ruku
Uške i obrazi se groze
Još jednu bitku sa vremenom
Započinjem i nesvjesno
Krvarim platnom
Crtkam, bit će
Na vrhu tvog nosića
Puštam tišinu da odmara
Ako kažem nešto pogrešno
Važit će, barem u knjigama
Slušaj, bogata pjesma
Siromašnog ljubavnika proganja
Autor: Emanuel Mančo Srpak ◊ Izvor fotografije: favim.com
