Njegova malecka

Čudni su to dvoje.

Prekinuli bi vezu, a on bi joj već pisao i ponovo je tražio, jer mu je nje uvek bilo malo.

Dok se nije navikao na njeno prisustvo u stanu i njene ženske stvarčice ostavljane okolo išao bi stalno za njom. Čak i onda kada samo pođe po šnalu da prikači svoju kosu, koju je on toliko voleo, krenuo bi za njom samo da oseti kako miriše.

Ustajala je ranije od njega. Onda bi tumarala po stanu, prevrtala knjige i ploče, kuvala čaj, i neretko bi ponovo zaspala u onoj maloj sobi, da ga ne bi probudila vrativši se u njihov krevet. Otvorio bi vrata samo da proveri da li još uvek spava i ne bi je budio ma koliko želeo da je zagrli onako usnulu.

Njoj je voleo da priča dok leže posle ručka i prebiru po glavama šta još onom do sebe nisu rekli i čime ga još nisu nasmejali. Obično mu je duže vremena bilo potrebno da pokaže svoju nežnost i naklonost, ali ne i sa njom. Sa njom je bilo drugačije. Ona je ta koja je to uspela iz njega da izmami i voleo je da je gleda dok se krije iza dlanova lažno se postidevši kad joj kaže da je njegova ljubav. A onda bi pomerila prste sa jednog oka i rekla mu: “I ti si moja”.

Kadgod bi se na neko vreme razdvojili znao je da će to brzo proći i da će ponovo ležati na njenom stomaku i slušati još neku od njenih izmaštanih vizija njihove ljubavi – šta su radili jedno bez drugog, kako su se tražili, a kako našli u režiji jedne sanjalice. Ali to mu nikako nije pomagalo da priguši osećaj praznine što ne skacka oko njega dok hodaju i pita “A gde sad? A sad? A sad?”.

Govorila je da mu ostavlja srce da bi bila sigurna da će ga ponovo videti kada treba da joj ga vrati. Ali i pored njenog srca koje mu je pripadalo nije mogla da mu olakša osećaj teskobe kad vidi njene oči pune suza što se rastaju. U grudima mu je gorelo i znao je da nikad teže neće pronaći put do stana u koji se tog dana vraća bez nje, sam.

Jer je ta njegova malecka baš đavolski umela da mu nedostaje.


Izvor fotografije: pinterest.com