Nisam tako rekla

– I gde si bila celog mog života da te ljubim?
– Ne znam, mili. Ne znam ni sama.

Imali su te neke svoje sitne radosti. Dok bi ležali ona bi njega mazila po obrazu, a on bi crtao putanje po njenim ramenima i vratu. Inače nije puno govorio, ali kada bi se tako dugo gledali, otkrivao bi joj neke svoje misli koje je čuvao za sebe, nesvestan da ih tada izgovara naglas.

Iako su se umorni našli, nisu odustajali od prilike da vole drugo biće željno ljubavi koliko i oni sami. I njoj se to stalno vrzmalo po glavi – kako je ponovo izgradila do tada bezbroj puta srušenu kuću za ljubav. Verovala je da je to zbog toga što je ovog puta nije gradila sama: ona je dodavala cigle, a on ih je pažljivo slagao i uklapao baš onako kako treba, da se svaka slomljena uklopi sa nekom drugom jednako slomljenom, da može da zaceli. Na putu do njih prošli su svašta.

Tražili su nešto, a nisu znali šta. Onda su shvatili da traže ljubav. Prolazile su godine, proleća, leta, jeseni, zime, opalo lišće, kiše, sunca i snegovi. I onog trenutka kada su se predali i kada su mislili da ne mogu dalje sreli su jedno drugo – gladni, žedni, mokri. Našli su se posle toliko vremena. Ona dugo nije mogla da poveruje da je to on, a on je stalno mislio da je budan sanja i da ona ne postoji. Onda ju je poljubio i shvatio je da je tu, da je zaista konačno pronašao. I on nju i ona njega.

Posle nekog vremena, priznala mu je da je on bio njena novogodišnja želja koju je napisala Deda Mrazu, a papirić stavila u čarapu da bude sa njom u ponoć. Ali nije pazila šta želi. Nije mu rekla da želi da on stalno bude sa njom. I otišao je. Volela ga je jednako, možda i jače kada ga nije bilo. Tada je volela za oboje.

– Nisam tako rekla – okrenula se na drugu stranu.
– Šta, mila, nisi tako rekla?
– Nisam rekla Deda Mrazu da mi te odvede.

Poljubio je u obraz i svoj spustio na njen, a ruku prebacio preko njenog struka. Ćutali su, i dve su suze pale na njen jastuk. Jer su se sutra ponovo rastajali.


Izvor fotografije: pinterest.com