Moji stihovi su razigrana, gladna i pospana djeca skrivena u duhanskim poljima.
Nisam se zbog ljubavi sa litice bacila, i tako mrtva i polomljena pjesmu napisala.
Nisam nikoga nikada toliko lažno voljela, da bih svojom krvlju poeziju ispisala.
U mojim stihovima žena je u crnu rolku obučena.
Skriveno je sve osim klavikula, na kojima prekrštenih nogu sjedim i čitam Koena u tuđim pjesmama.
Nisam reinkarnacija Silvije Plat.
Neka nova žena koja će zarad vlastite tragedije da postane slavna.
Nisam pjesnikinja ovog vremena
niti jedna od vas.
Nisam pokrala Koena,
niti unakazila stihove Pola Elijara.
Ja sam dječak u duhanskim poljima,
samo naizgled naivna budala.
Sretna među razasutim listovima koje će da sasuši sunce i raznese vjetar.
I koji se nikada neće zvati poezija.
Jer ovo što ja pišem nisu ukradeni stihovi Koena.
Autor: Luna Hodžić
