Osjetila je zrake sunca na licu i polako otvorila oči. Zavjese su razvučene i ono što je budi nisu zraci sunca, već samo njihov odsjaj sa zgrade preko puta. Još sanjiva, gledala je oko sebe, pokušavajući da prepozna prostoriju u kojoj se nalazila. Pogledala je u sat. 6.13. Čekaj, čekaj! Stani, stani! Shvatila je gdje je, iz kojeg razloga i sa kojim ciljem je došla tu gdje se trenutno nalazi. Znala je da ima veliki cilj o kojem treba da govori tog dana. Znala je da tog dana, među svim tim ljudima ona može da bude iskrena. Može da priča o svom konstantnom umoru, bolu u koljenima, grčevima u mišićima, zamućenom vidu, drhtanju ruku, nedostatku osjećaja u desnom stopalu i svim problemima koji se na njoj ne vide dok god vam ona ne kaže za njih. Htjela je da govori o svim načinima koje ona koristi da se izbori sa dvije male i strašne riječi na latinskom jeziku. Za gospođu nazvanu tim riječima često kažu da je nevidljiva. Pa dobro, mislila je, AKO JE ONA VEĆ NEVIDLJIVA, JA NISAM! Kad već moram da živim sa njom, bar ću da pokušam da joj zagorčam život. Da joj pokažem ko je glavni. Neće ona meni…
Autor: Milica Galić ◊ Izvor fotografije: favim.com
