Bio jednom jedan Omer, a bome ima ga i danas u svima nama, provlači se, traži izlaz, i kroz njega tražimo i mi izlaz, i svi tako bivamo zatočeni u sebi.
Helem. Omer zaglavi sa sobom u penziji, i svojim velikim šakama, širokim ramenima, ćelom i šejtanom u glavi – kao crv. Jedne proklete nedjelje, kao da drugačija i postoji, odluči ti on da iziđe napolje, ko biva nešto da čaprka jer mu šejtan nije dao mira samom, u sobi, u rahatluku. Oblijećao je oko kuće kao kakav ludak, tražio nešto, ne zna ni on šta. Kao da mu mir i sloboda nisu bila dovoljna.
Odluči on da zapali sve što mu je nepotrebno i staro, te ugazi travu na jednom mjestu, postavi okoli blokove, pripremi vodu u slučaju da vatri dojadi na jednom mjestu. Uze on bacati, sav onako nervozan, a vazda je bio nervozan, njegova nervoza je bila nervozna, one neke stare ofucane stvari; odjeću, obuću, stare daske i, nađe nekakvu kolibu malu, a nikad nije imao psa, valjda čuvao ako bi ikada nabavio jednog, da mu i on soli pamet još. Ne sjeća se da je takav mudar potez povukao kada je odlučio da ipak ostane sam.
Sve je na toj kolibi zagrđalo, vlažno, pauci i mravi hodaju i melju nešto k’o na pijaci te se razbježaše kada ugledaše njegovo ljutio lice i jezik kako kao receptor traži ideju da raskuje kolibi. Otišao je u garažu da uzme odgovarajući alat, odnosno za raskaltačenje bilo čega ikad i ne treba razmišljati šta uzeti, samo neka je čvrsto, oštro, a može i tupo. Naravno da mu, i pored svog iskustva, nije pošlo za rukom, a bome ni po nogom, šutao je, prevrtao onu kolibu, dok je tamo crni dim krasio komšijino dvorište od njegove vatre, ko zna šta je sve u nju bacio da izgori, možda i onaj pas zapravo što je obitavao u toj jadnoj kolibi.
Obzirom na to da nije mogao raskovati mirnim pametnim putem, kako on nikad nije ni umio, bio je baš onako krkanski građen, a i odgojen, te uze onaj čekić što je donio, a kojeg nisam opisao, ali nema veze, čekić ko čekić, šta sad, nije mi učitelj bio Tolstoj. Baksuz po prirodi, krkan po odgoju – udari se Omer u prst, a prst odmah poplavi, a čelo se zacrveni, jezik odmah izvadio tandžaru da opali po psovkama, i tako od ljutnje, a i to što mu je bilo krivo, nije znao šta će pa uze onaj čekić i zabi ga sebi u čelo. Vatra se ugasi od straha, komšija virnu na prozor i brzo otrča prema telefonu da pozove, eh sad, hitnu ili nekog drugog da prepriča, ko će ga znat, a onaj prst osta čitav, vrati svoju prirodnu boju, i malo se osmjehnu, a Omera više nema. Samo se prosu ona sva nervoza kroz krv. Čekić ko čekić, ne znam ni kako je izgledao.
Autor: Ernad Dedović
pinterest.com
