Daleko odavdje,
gdje tuga ispija čaše
hladne proklete zime.
Tamo gdje se smijeh
smije snijegu,
jer je bijel,
a predstavlja melanholiju.
Ali ne zna on da snijeg
ide uz noć,
i da samo tuga ima smisla
noću u svom punom sjaju.
Daleko.
Jako daleko odavdje,
odakle god ti čitao sada,
daleko i od tebe samog,
i od mene, i od vremena,
tamo gdje sat je potpuno
bezvrijedan, tamo gdje glad
je potpuno sita, tamo gdje,
muzika ima smisla bez ritma,
i gdje smisao ispisuje besmisao
samome sebi.
Daleko sam ja od ovoga svega,
a opet tako blizu.
To je samo prag
kojeg treba prijeći.
Jedan korak,
jedan dubok san, ali ne misli da
imaš kamo odavdje pobjeći,
i taj prag je opet mala vječnost,
ugašena svjetlost,
u tvom tunelu šarenih dioda,
u tvom pogledu praznog hoda,
u dvom domenu nedokučivog uma.
Autor: Ernad Dedović
pinterest.com
