Nedostajanje… Trenutno imam osjećaj da ga je vazduh oko mene pun. Osjetim manjak tebe, koji si se ukotvio jugoistočno od ove spravice u mojim grudima koja neumorno tiktaka. Osjećam manjak tebe, koji nekako čudno utičeš na moje malo tiktakalo. Manjak tebe koji mom tiktakalu ubrzavaš tiktakove. Nedostaješ mi svakog jutra dok ispijam čaj. Nedostaješ svake večeri dok skidam ratničke boje sa lica. Nedostaješ u međuvremenu.
Nedostaje mi tvoje prisustvo na drugoj polovini dvosjeda. Nedostaje mi zvuk tvog disanja noću, i zvuk tvog zijevanja ujutru. I onaj pospani osmijeh koji mi pokloniš kad te ujutru probudim u sedam. (Nakon što baciš tri jastuka na mene.) I ona udobna tišina kad naveče pijemo jogurt na balkonu. I ono tvoje: “Opusti se” kad me spopadnu neke moje bubice. I ono… ma šta ja tu nabrajam, TI mi nedostaješ. I tačka.
Autor: Milica Galić ◊ Izvor fotografije: weheartit.com
