– Dodao sam te jer mi se sviđa kako se izražavaš. – rekao je, pojavivši se niotkuda – Hoćemo na pivo?
– Izvini, al’ da sam izašla na pivo sa svakim strancem koji mi je rekao da mu se sviđa kako se izražavam, ja bih sad bila u anonimnim alkoholičarima. – odgovorila sam.
– Ok. Razumem. – rekao je – Javi se ako se predomisliš.
– Ok. – rekla sam.
– I, jesi mu se javila? – pitao je skeptično.
– Naravno da nisam. Ne može samo tako iskočiti i očekivati da me vodi na pivo. Ili spopadne. Ili šta god da rade ljudi kojima je druga rečenica razgovora “ajd na piće”. Neću na piće. Pijem i sama više nego dovoljno.
– To znam, ali ti ako budeš takav skot, tebi niko nikad neće prići. – rekao je on.
– Ti ako budeš takav skot, ostaćeš bez drugarice. – rekla sam ja.
– Znaš da moraš nekad nekom i da daš šansu, zar ne?
– Ja se izvinjavam, ja umem da dam šansu. To što je neko ispuca posle jedne i po rečenice, to je već stvar njegovog neumeća da je iskoristi.
– Jeziva si.
– Ozbiljna sam.
Rekao je da sam malo snob.
Rekla sam mu da se u jednoj tački života jednostavno samo umoriš od davanja šansi kojekakvim prilikama koje možda izdaleka deluju kao nešto što bi moglo polovično da funkcioniše.
U jednoj tački života jednostavno rešiš da počneš da se baviš sopstvenim šansama. Da prestaneš da budeš nečiji švedski sto, džak za boks ili adresa na kojoj živi rame za pijano plakanje. Da prestaneš da budeš ona osoba za koju se podrazumeva da je tu onima koji nikad nisu tu. Jer niko nije dužan da se nekom podrazumeva.
Posle nekog vremena, kad sabereš i oduzmeš sve pijane noći, mamurna jutra, promašene ljubavi i pogođene probleme, jednostavno se zapitaš ko si, gde si, šta si. Je l’ vredelo i je l’ bi ponovo. I ako se desi da nemaš odgovor, sebi duguješ bar toliko da probaš da ga nađeš. Da udahneš duboko, skuvaš kafu, sedneš da popričaš sa sobom i shvatiš šta ti zaista treba, a šta bi da preskočiš.
Jer, u određenom trenutku u životu, neke priče zaista treba da naučiš da preskočiš.
Misli o tome.
Zahvalićeš mi se kasnije.
Izvor fotografije: favim.com