Imala sam namjeru da ti napišem pjesmu. Ozbiljno ti kažem. I to pravu pravcatu pjesmu, sa rimom. I to ukrštenom. Ukrštenom, hej! U osmercu.
Ali (uvijek ima neko ali) nisam je napisala, jer… Htjela sam da pjesma bude… hmm… nešto kao kutijica u koju bih mogla da te upakujem. I da iznutra bude udobna, ušuškana i topla. Savršena. I da te čuva. Međutim, ne ide mi pakovanje tebe u pjesmu i ti si kriv!
Ti si kriv što meni ne polazi za rukom da te smjestim u pjesmu. Kako, pitaš? E pa fino. Koliko god se ja trudila, tebi ta pjesma-kutija bude tijesna. Obrni, okreni, tijesna.
Nikako ne mogu da spakujem onu iskru u tvom pogledu kad ti pričam. Ako nju i uguram nekako, osmijeh izviri na ćošku. Uguram osmijeh – iskoči nekoliko zagrljaja. I tako do jutra.
Ti u stihove ne staješ.
Autor: Milica Galić ◊ Izvor fotografije: weheartit.com
