Na mojim usamljenim ramenima
Smjenjivala su se godišnja doba
Jesen je znala donijeti
Opalo lišće i kapljice nara
Niko nije ni znao
Niti je mogao da vidi samoću
Ogrnutu u kišni mantil
Onda bi došla zima
I snjegovi su padali po njima
Ledile su klavikule
I samo čudom nisu napukle pod pritiskom zime
Niko nije ni znao
Da ispod snježnog prekrivača
Tanki sloj kože na mom vratu
Čeka tvoje prste da zapali vatru i otopi led
Tek u proljeće ugledalo ih je sunce
Kada je jugo razuzdano
Svukao sa njih pamuk
I pustio da se sunce miluje sa njima
Niko nije ni znao
Da sam ih tvom pogledu otkrila
I čekala da ostaviš peteljku trešnje
Kao ukras na njima
U ljeto su kao u izlogu bila dostupna tuđim očima
Gola, preplanula i mirišljava
Usamljena ramena
Čekala su da tvoje hladne usne
Učine ih svojima
I prolaznicima
Uskrate čežnju u pogledima
Autor: Luna Hodžić
