I opet me obuzima
ona posebna sjeta,
kada se poželim ljudi
i laveži jednog napuštenog pseta.
Da me on probudi u noći
i razbiju tišinu muka,
da me ljudi zagrle
i ušuškaju u svoja njedra.
Čovjeku je potrebno malo:
nježan pogled, blagodatni osmijeh
i lavež pasa koji bi otjerali
skrivenu noćnu tminu.
Svijet je postao zao,
kao krvoločni vuk.
Ničega nema u njemu,
samo lavež, koji razbija noćni muk.
Autor: Nada Golić
www.pinterest.com
