,,Mama, eno ga!” vrištim dok prskam običnog kućnog pauka dezodoransom u pokušaju da ga ošamutim. Ili nešto tog tipa, samo da budem sigurna da se ne kreće. U isto vrijeme bih i da ode, ali i da mu ne naudim, samo što ga se previše plašim da ga izbacim iz sobe.
,,Smiri se, Milice, to je obični kućni pauk, ne može ti ništa, a ti bi njega običnom maramicom mogla da ubiješ.”
favim.com
Znam ja da je mama u pravu i da meni to malo osmonogo Božje stvorenjce ne može ništa, ali ih ne volim.
Jednim dijelom jer se kreću tako kako se kreću, a drugim zato što smatraju za normalno da oko svoje žrtve pletu mrežu iz koje ona kasnije ne može da se ispetlja.
A možda i zato što me podsjećaju na ljude. Ili me ljudi podsjećaju na njih. Ne znam. Nije ni važno. Uglavnom, pricip je isti. Ili bar sličan. Jedina razlika je u tome što se paukovi ne prave da vole svoju žrtvu dok pletu mrežu. Ljudi se, dok pletu mrežu, prvo prave da su prijatelji žrtvi, koja još nije ni svjesna da je žrtva.
Kad žrtva konačno shvati da je žrtva, mreža je već odavno ispletena i puna svih mogućih ljudskih karakternih otrova. Toksičnih veza sa psihopatom, toksičnih prijateljstava sa narcisoidnim osobama, manipulatorima, licemjerima…
Dok tako razmišljam uzimam veliki komad papira, puštam pauka da se popne na papir i brzinski ga iznosim na balkon. Nadam se da će možda, ako ja ovog pauka pustim da preživi i poštedim ga dezodoransa, ljudski paukovi mene da poštede svojih mreža.
Autor: Milica Galić
