Možemo mi.
Okusio sam voće tvojih usana
toplinu tvog dodira
i ostao tamo negdje
gdje se svemiri spajaju u jedno
a mir vlada ljudima.
Prvi poljubac još zvecka u ušima
odzvanja kad te poželim kraj sebe.
Kad si otišla, nisi otišla od mene
već od njih.
Možemo mi sve, vjeruj.
Svirao sam tvoje note
nasmijao te i shvatio.
Tu sam besmrtan.
U spiljama tvojih ruku,
tvojim nogama omotanim oko mojih.
Tu sam vječan i nahranjen.
Kilometri su samo broj a mi sa brojevima
odavno ne održavamo prijateljstvo.
Pjevat ću ti, samo dođi
i nepozvana jer
možemo mi.
Hvatam se za tebe kao proljeće za cvijeće.
Kao jesen za granje.
Ovaj put gorimo znajuć da nećemo izgorjeti.
Tečemo, stojimo, svijetlimo…
Nudim ti sebe jer me vraćaš gdje mi je mjesto.
Tvoj zagrljaj nek me proguta
neću se osvrtati iza nas.
Možemo mi, draga, mijenjati svijet bajkama.
Samo prisloni glavu na moja ramena
koja ponosno stoje za tebe
i ja ću te zavoljeti ako dopustiš.
Slikaj po meni sve one puteve koje želiš proputovati
sve greške koje zaboravljaš.
Već od tvoje siluete ludim u nježnom polumraku.
Poznaješ li crte svog lica kad se smiješ?
Smješi mi se, budi sretna, dovoljno smo snažni da zajedno slomimo tugu.
Možemo mi.
Možda nećemo otkriti znanost ni razumjeti matematiku kojom se ljudi oduzimaju jedni od drugih no
svijet ćemo učiniti ljepšim.
Nećemo zaustaviti rijeke, napojiti pustinje ni spašavati živote…
No na trenutak, sve će stati u jedan poljubac.
Zagrljaj, pogled ili pravilo.
Tišina će raditi za nas.
Sve dok oblak ne prošapuće ptici da je pronašla željenu sigurnost.
Sve dok zora ne prizna zbog koga je doputovala u novo jutro.
Sve dok koža ne postane slatka poput meda.
Sve dok balade ne pronađu značaj
a vrijeme k sebi ne prigrli svoje minute
kojih se beznačajno rješava.
Sve dok ne shvatiš da si sretna
tako voljena.
Obgrljena mojim mesom. Mojim kostima.
Autor: Emanuel Mancho Srpak ◊ Izvor fotografije: favim.com
