Osjećam da se budim.
Zatvorena u vlastitim strahovima,
isprazna, pomalo sama i uvijek dva, tri koraka pred tobom.
Nikako da pronađem onaj red i sklad
Pa da savršeno nesavršena koraknem s tobom.
Uzalud to plavo nebo, so, voda i miris borovine
u koje gledam s nekom nepresušnom nadom.
Ovo i nije neko vrijeme,
sve više miriše po tmini i vlažnim gradovima.
Onim stazama do mora i trideset pet ploča
do morskih Orgulja u zeleđu tebe.
Možda,
Ti sada negdje koračaš sam
dok su mi oči, uši i sve topline u meni prepune tebe.
Iako znam, da se ni u šta ne mogu pouzdati
U vrijeme koje dolazi, prolazi, nestaje.
U sve one majske zore, aprile i julske miline.
Kako da podijelim nježnost ovako nježna,
kad me svaki put čekaju zime
bez nježnosti i prepune tebe.
Tebe
Što si svaki put sve dalje,
Tebe,
Uz kojeg sam učila koraknuti
i tebe bez kojeg ni nježnost ne umijem opisati.
Jednom kad budeš ovdje,
Voljela bih da mogu reći koliko te trebam.
Ipak,
Nešto me uvijek zaustavi da prećutim
da ne kažem, koliko su mi oči prepune tebe.
Autor: Ivana Lakić
pinterest.com
