Svi mi imamo svoje priče. Velike, tužne, male i srceparajuće.
Mara, stara 52 godine. “Često sam čitala ljudske priče o ljudima koji su izgubili svog životnog partnera. Ali još nikada nisam čula ženu da kaže, da je smrt muža bila za nju jedno olakšanje, svanuće i oslobađanje od mučenja i patnje. Ne mogu ni zamisliti da su baš svi parovi imali jedan divan i skladan brak. Neću da spominjem trzavice, one su sastavni dio jedne veze, nego velike probleme, maltretiranja, tuče, haos, ispiranje mozga, Možda se ljudi plaše pričati o svojim propalim brakovima i iznositi ‘prljav veš’. I ja sam se plašila, ali danas ne više.”
Terapija
“Prošlo je već par godina od smrti mog muža. Trebalo mi je jako dugo da ponovo nađem smisao u mom životu. Tek nakon desetine seansi kod psihologa, počela sam se lagano vraćati u svakodnevnicu. Ne zbog toga što sam bila jako tužna, ucviljena udovica zbog njegove smrti. Ubila me je činjenice da je uspio toliko uništiti mene i moj život. I ne samo moj život, nego i život moje djece iz prvog braka.”
Sama kriva
“Naravno da sam i ja kriva. Trebala sam davno otići od njega. Da to nisam uradila ima veze sa mojim ocem, koji je bio isti tip muškarca kao i moj pokojni muž. Imala sam strašno teško djetinjstvo. U našoj kući se moralo ugađati ocu, ako smo željeli imati mir u kući. Znala sam da su svi čuli i svi znali šta se kod nas dešava. Pitala sam se šta ljudi znaju o nama? Stidila sam se djece, znala sam da se o nama priča. Može se reći da je moje djetinjstvo bila neka priprema za moj brak.”
pixabay.com
“SA MOJIM MUŽEM NISAM MOGLA PRIČATI, BAŠ NI O ČEMU”
Bez zraka
“Moj muž je kao i moj otac bio patološki narcis. Onaj koji svu pažnju zahtjeva samo za sebe. Neko ko ne zna kako se osječaju drugi ljudi, sebičan i pun nerazumjevanja. On nije poznavao značenje riječi empatija. Bio je usmjeren samo na sebe i svoje potrebe. Postojala je samo jedna tema koja je njega interesovala, on sam. Doživljavao je sebe kao važnu i značajnu osobu. Kada živiš sa jednim narcisom u istoj kući, a istovremeno si mu i žena, onda je sigurno da ćeš se ugušiti pored njega, jer ti on ne daje zraka, pored njega se ne diše. Dok sam bila u braku, upoznala sam njegov prgav karakter i zaljubljenost mjesečara. Imam jako ružna sjećanja na taj period svoga života i na tog čovjeka. On me je psihički i fizički maltretirao, pokušao da uništi sve u meni. Naravno, takvo jedno ponašanje ostavilo je neizbrisive tragove. Sada kada se prisjećam, znam da je imao dva lica: jedno je pripadalo lijepom muškarcu, zaljubljeniku u sve što je lijepo, a ono drugo jednom monstrumu koji nije prezao ni od čega. Smišljao je takve gadosti koje ja nisam mogla ni da zamislim. Njegove seanse moga maltretiranja viđala sam samo u filmovima strave i užasa.”
Oslobođenje
“Da sam dozvolila da se ovako nešto desi mojoj djeci i meni, sama sebi nikada neću oprostiti. Tek nakon bezbroj terapija, nakon njegove smrti konačno sam svatila moju bespomoćnost. Ako me pitate da li sam plakala kada je umro? Da, plakala sam. Plakala od sreće da sam opet slobodna i da mogu početi jedan novi život. Koracima male djevojčice ponovo učim biti sretna, voljeti i cijeniti sebe. Na kraju sam shvatila da postoje dvije stvari koje vas prate gdje god krenete. A to su Radost i Tuga. Naoko dvije obične riječi, ali u suštini dvije najljuće protivnice. Idu zajedno kroz život i posjećuju domove mnogih ljudi. Gdje jedna unese ludilo, druga popravi načinjenu štetu. Meni je nakon Tuge došla Radost. Jeste da sam morala čekati dvadeset godina, ali je došla. Vratila se meni moja stara prijateljica.”
Moj slogan
“Znanje je blago koje pobjeđuje tek onda kada se podijeli sa drugima. Tada postaje moć.”
Autor: Nada Golić
