Svjetovi se rađaju, znaš? Doslovno, zvijezde se rađaju, traju milijunima godina, dok im valjda ne dosadi raspršivati svu svoju fenomenalnost u svemir, a onda umru. Tako se i u meni, posve spontano i iz ničega stvorio neki svijet koji pripada samo tebi, drugi se ne snalaze u njemu, čak i ako im nekim čudom pođe za rukom da otključaju sve brave koje su kao enigme postavljene tu da zavaraju, ipak skrenu i ostanu zaglavljeni u tim sporednim ulicama, samo dragi, nikad potpuno voljeni. U tom mom tvom svijetu se smijem, u njemu, gdje si ti kralj a ja kraljica, razdragano u oblacima predvodimo vojske sreće u borbi protiv ljudi što nas osuđuju, satenskim bojama utopljena, okružena cvijećem, jedina tebi, ponekad posve bezbrižna. U tom svijetu nismo ravnopravni, jer tako biramo, da pišemo naše priče o meni krhkoj što se iza tvojih pleća skrivam kada me povrijede pa me okružiš svojim mišićima i braniš od svih što su zavidni jer imam tebe.
Mi smo utopija na zvijezdi koja je tek rođena, putanjom našom Saturni nas brane od kometa, na putu prema supernovi prikupljamo kraljevske dijamante, da u svojoj smrti ostavimo tragove i krajem jednih tisućljeća zasjenimo galaksije svih književnih rodova, većih od Romea i Julije, i iz inata ljudima, budemo veći od same ljubavi.
Autor: Aks ◊ Izvor fotografije: unsplash.com
