Ja sam Sunčica. Ja sam čovjek.
Jednom jedan petogodišnji dječak u naletu igre zatraži moj odgovor na postavljeno pitanje: ”Sunčice, šta je to ubistvo?” Minuta šutnje. Ljudi kažu da je šutnja znak odobravanja, međutim biva li uvijek tako? Postoji li uvijek odgovor? Biva li uvijek neodgovoreno pitanje, potvrđeno pitanje? Biva li uvijek neosuđeni zločin, zaboravljeni zločin? Biva li uvijek šutnja o problemu, nepostojeći problem? Gdje počinje problem i šta je to uopće? Je li to davno zaboravljena stvar koja nam odjednom pokuca na vrata poput nepoželjnog gosta i ne želi nikada otići? Nikada, ili se nama tako čini?
Tražeći odgovor za petogodišnjeg dječaka plavih očiju i prozirnog tena, moje misli odlutaše daleko.
Današnji svijet, prepun nasilja i sukoba, često nam na velikom, debelom pladnju služi riječ ubistvo. Bilo to za doručak, ručak ili večeru, ubistvo je trenutno vrlo atraktivna pojava, nazovimo je tako. Slušamo, gledamo i nesvjesni svjedočimo ubistvima kojih ima toliko da će nam se, uskoro, služiti kao nešto bez čega jedna paradoksna pojava zvana život, ne ide dalje. Naravno, u životinjskom svijetu ne ide, ali uz ljudski razum..? Hmm, pokušajmo se opet opravdati kao sveta, uzdignuta bića kao i do sada, jer mi ne griješimo, zar ne? Prije ”argumentovane” borbe za našu čistoću, rezimirajmo prvo sve vrste ubistava koje postoje.
Ubistvo nije samo potezanje okidača i sebično oduzimanje nečijeg toplog pulsa. Ubistvo je mnogo toga. Ubiti nekoga, ne znači samo usmrtitit nekoga. Ubiti nekoga znači nanijeti oštar bol koji usporava njegov puls, bilo to trajno ili ne.
Oduzeti slobodu, misao, jezik i domovinu znači ubiti nekoga. Oduzeti nešto na krvnički i sebičan način, trgnuti iz ruku i natjerati osobu da zauvijek zaboravi.
Neslobodan čovjek je ubijen čovjek, šta god za njega ta sloboda predstavljala ili kako god je on ispoljavao. Neslobodan čovjek je sužanj, rob nametnutih misli, neočekivanih pojava, vođen mišlju da treba pratiti masu ne osvrnuvši se na svoj stav, slijepo slijedeći svoj sizeren.
Ubijen čovjek je lišen prava misli i djelovanja, prava na dubok, spokojan san i čiste, bijele ruke. Mnogi bi me ispravili zbog ovog stava, jer bijela nije boja, to je svjetlost, da, ali ne bi li bilo pošteno kada bismo i bijeloj boji dali mogućnost da se izbori za svoj konstitutivni položaj? Oh, da, pa tu je i crna boja koja se smatra tamom, uvijek osuđena i odbačena zbog konstante i skoro pa ovisne čovječje potrebe za etiketiranjem.
Kako bi bilo kada bismo tim bojama dali privilegiju i uvrstili ih u osnovne boje zajedno sa crvenom, žutom i plavom? Bijela i crna su suprotne boje, svjetlost i tama. Bijela boja, sinonim za život, crna boja, sinom za smrt. To su dvije stvari koje niko od nas nikada neće izbjeći. Svi smo rođeni bez naše dozvole, svi umiremo bez naše dozvole. Kakvi god mi bili, zadesit će nas ista sudbina. Nije važno jesmo li predsjednici države ili običan narod, ubice ili ubijani. Jedino što se razlikuje je život poslije smrti gdje ćemo biti osuđivani i kažnjavani za ovozemaljska djela. Zašto onda osuđivati i razlikovati? Zašto onda odvajati te dvije boje, diskriminirati, smišljati i provoditi svoja pravila kada možemo pomiješati te dvije boje sa drugim i živjeti u harmoničnom suživotu različitih nijansi? Svi smo mi jedna nijansa, važna za čitavu sliku, nevažna za djelić nje. Sagledajmo čitavu sliku, a ne samo dio jer i boje nekada zamijene svoje uloge.
Zovem se Sunčica. Ja sam aktivista, ne anarhista i mislim da je krajnje vrijeme da shvatimo da te dvije riječi nisu sinonimi, nego antonimi. Zovem se Sunčica i ne odvajam boje.
Zovem se Sunčica, ne ubijam, ali sam ubijana. Ja sam sedamnestogodišnja djevojčica i odbijam živjeti u okrutnom svijetu, odbijam ovu okrutnu igru i nečija surova pravila. Odbijam, jer znam i mogu bolje.
Ja sam Sunčica, ja sam čovjek.
Piše: Sunčica Humačkić
