Menza protiv mamine kuhinje

Zabluda – hrana u menzi je bljak. Istina – hrana u menzi je okej, ili – od hrane u menzi još niko nije umro. Budimo realni: svakako vam neće servirati kavijar, doboš tortu i francusko vino. Ali ako se samo setite koliko ste platili kompletan dnevni meni, tako nešto ne možete ni da očekujete. Dobićete ono što vam je potrebno – tri obroka dnevno, mogućnost da uvek birate između više različitih jela, sveže voćke i odlične slatkiše. Nije nemoguće da vam, ako dođete isuviše kasno, preostane da birate između hladnih makarona i… hladnih makarona. Ali, bože moj, i to je za ljude.

Menza će vam pomoći da prerastete „mamina maza“ fazu. Ako kod kuće jedete samo picu i pomfrit, a za ručak u menzi se nudi grašak, pasulj i sarme, ješćete grašak, pasulj ili sarme. Ili ćete slušati kako vam želudac zavija dok drugi uživaju u jelu. Dakle, proješćete i ono što u maminoj kuhinji niste obožavali. A to nikako ne može da bude loše.

A da skoknemo po još jedan ručak?

                                                                       A da skoknemo po još jedan ručak?

Ako još uvek ne znate, dok spokojno mljackate u menzi, vaša odeća spontano poprima jedinstven miris koji nikada zaboraviti nećete. Neki tvrde da odeća koju nose u menzi smrdi, drugi pak – da miriše. Uostalom, procenite sami. Iskusniji domci verovatno će vas posavetovati da morate imati opremu za menzu: odeću koja vam nije baš za diskoteku ili pozorište i koju oblačite kada idete da jedete. A onda je ostavite negde da se provetrava do narednog obroka. I ovo je zaista dobra ideja. Na kraju krajeva, po čemu bi se i razlikovali domci od nedomaca ako ne po tome što ovi prvi na ručak dolaze u papučama i kežual varijanti. Jer, zašto bi se sređivali kada im je menza na dva metra od doma?

Primarni cilj menze je zadovoljavanje ljudske, i još preciznije, studentske potrebe za hranom.

Ali, nije i jedini. U menzu se dolazi i da se pregleda broj i sastav njenih trenutnih korisnika; da se uoči neko poznat, ili pak neko koga biste hteli da upoznate. Na doručak, ručak ili večeru nekad se ide i u tačno određeno vreme – uglavnom onda kada se tu pojavljuje neka osoba iz druge pomenute grupe. Za stolom se sedi i dosta nakon što tanjiri ostanu prazni – da se završi neki započeti razgovor i, naravno, da se pojedeno lepo slegne. Naravno, u menzi se sklapaju i mnoga nova poznanstva. A pritom ne morate ni da se opterećujete pitanjem kako započeti razgovor – „Izvini, da li je slobodno?“ biće sasvim dovoljan uvod.

Red za menzu – fenomen koji ćete dosta često imati prilike da viđate, ali i da lično učestvujete u njemu.

Nekad je obećavajuć, i završava se svega par metara od mesta na kome napokon uzimate poslužavnik. Nekad, pak, ume da bude i zastrašujuć – proteže se do ulaznih vrata, pa niz stepenice, pa čak tamo do kraja trotoara. Ako je reč o većoj menzi pa ceo red može da se smesti unutra, e onda ima običaj da formira neobične zmijolike zavoje, kako bi svi mogli da čekaju sa iste strane vrata. Bilo da ste sa jedne ili druge strane ulaza, čekanje vam ne gine – da li će to biti deset minuta ili pola sata, zavisi od toga kakve ste sreće. Koliko god da traje, dočekaćete svoj pun tanjir. I šta fali čekanju? Proćaskate malo sa drugarima iz reda, i taman lepo ogladnite.

A šta je sa maminom kuhinjom? Mamina kuhinja je savršena i sve u njoj spremljeno je s ljubavlju. Na meniju je uvek ono što vi volite, u vreme kada vama to odgovara. Ali, uz dužno poštovanje prema svim ručkovima svih majki sveta, morate priznati da u njoj nema nijedne od malopre navedenih draži. U studentskoj menzi nećete se samo najesti – u njoj ćete sakupiti i mnoge važne deliće za sklapanje vaše studentske priče. U to ime – prijatno!