Nisam je zaboravio
Nikad i neću
Iako znam da je gotovo
Ende. Kraj. Fin. The end.
Više nisan njen.
Ni ona nije moja.
Njene ruke sad grle drugog,
a njene crvene starke gaze
kroz moje misli.
Crvene starke, nosi li ih još?
Nosi li još one iste iskre u očima?
Da li se promijenila?
Je li još onaj isti ,,problem na nogama”?
Čovječe, kakve su to noge bile… Uh.
Je li me zaboravila?
Vjerovatno jeste.
Sad pripada nekom drugom.
Ošišanom, mišićavom, višem…
Vidio sam ga. Nije mi ni sličan.
Valjda je u tome i suština.
A ja?
Ona misli da sam je zaboravio.
I ja se pravim blesav kad me pitaju
da li znam gdje je.
Kao ne znam
ime i prezime njenog vjerenika.
Kao ne znam
da svakog četvrtka idu u pozorište.
Kao ne znam
da utorkom i petkom idu
na časove ruskog jezika.
A i zašto bih sve to znao?
I zašto bih se sjećao
svega čega se sjećam?
Zašto bih se sjećao
12 privjesaka na njenim ključevima?
Zašto bih se sjećao
tetovaže iza njenog lijevog uva?
Tri zvjezdice, ništa posebno.
I natpisa ,,Audaces fortuna adiuvat” iznad njene desne šake?
Zašto bih se sjećao
da sam joj obećao
da ću da je odvedem u Recanati?
Obećanje nikad nisam ispunio.
Kao ni bilo koje drugo.
Zašto bih se sjećao,
a sjećam se?
Zašto bih se sjećao
da sam, nekad davno,
pored nje imao sve?
Zašto bih se sjećao
kad je Marlena
i mene i moja prazna obećanja
odavno zaboravila?
Autor: Milica Galić
