,,Vidiš onu krušku tamo? Sa nje sam jednom prilikom tako maestralno pala da sam mislila kako sam sve kosti polomila. Sve sam zvijezde izbrojala, mogu sa sigurnošću da ti kažem koliko ih ima. Na kraju sam ustanovila da ništa nisam slomila, ali je modricama trebalo mjesec dana da se povuku.” Smijem se dok pokazujem svom dragom naselje u kojem sam odrasla. Nije on iz ovog grada, pa se trudim da mu pokažem sve bitne stvari. Danas mu pokazujem stvari koje su bitne u mom mikrokosmosu.
lovethispic.com
,,Ej! Slušaj me dok ti pričam, ispitaću te da vidim koliko si zapamtio.”
Smije se. Dok se, po ko zna koji put, zaljubljujem u njegov osmijeh, misli mi bježe prema nekim filozofskim pitanjima.
Da li se ljudi koji treba da budu zajedno na kraju uvijek nađu? I gdje je uopšte kraj? Da li se nađu čak i onda kada se ne traže? Ako se ljudi u životu ili sudare ili mimoiđu, sa koliko ljudi treba da se mimoiđemo da bismo se sa nekim sudarili?
Ako su sve naše odluke u životu dovele do slučajnog susreta, znači li to da bismo se, da je jedno od nas dvoje samo jednom u životu drugačije odlučilo, mimoišli? Ne znam. I malo me plaši to. Da sam samo jednom izabrala drugačije…
,,Milice! Milice! Gdje si sad odlutala?”
Ne odgovaram. Grlim ga. Uzvraća mi zagrljaj.
,,Nisam nikud odlutala. Dolutala sam. Tačno sam tamo gdje želim i treba da budem.”
Autor: Milica Galić
