Pritišćem dugme na interfonu, dok pokušavam da zatvorim kišobran, a da, pritom, velika kutija sa maxi pizzom ne završi na mokrom betonu pod mojim nogama.
,,Ko je?” čujem glas sa interfona.
,,Paja Patak! Milica je, ko će biti! Dolazim ti u posjetu i nosim ti najveće pakovanje ljubavi koje sam mogla da nabavim. Otvaraj vrata, smrzoh se ovdje!”
,,Oooo, Paja Patak mi dolazi u goste! Izvolite, gospodine Pajo.”
Bzzzzz. Lela otključava vrata i ulazim u haustor. Pažljivo razmatram mogućnost da se na sedmi sprat popnem liftom, ali ipak biram stepenice. Srce će mi biti zahvalno, zato. Malo sutra. Lift u Lelinoj zgradi ima zlu naviku da se zaglavljuje. Ne bih baš da budem zaglavljena u limenoj konzervi koja visi u vazduhu. Penji se pješke, Milice, šta ćeš.
Dok se penjem razmišljam o ,,svojoj” fotelji u Lelinom stanu. Neki je prećutni dogovor da je to moje mjesto. Tu ću da sjednem da se ugrijem i da besjedim o ideji koja mi je u glavi.
Stižem do Lelinih vrata i zvonim.
,,Upadaaaaj!” čujem sa druge strane vrata i ulazim. Lela vjerovatno nešto radi čim ne može da mi otvori. Iz hodnika direktno ulazim u dnevni boravak i, dok spuštam porodičnu maxi pizzu na stakleni stolić, imam šta i da vidim. Mačak Radovan sjedi na mom mjestu kao kralj na tronu i znam da, dok god njegovo veličanstvo sjedi u fotelji, od mog sjedanja nema ništa. Kompromisa nema, mačka je to. Sjedam na trosjed baš u trenu kad Lela ulazi u sobu.
,,Vidim da ti Radovan nije prepustio tvoje mjesto. Njegova dva brata su razbila onu veliku ljubičastu činiju, jedva sam pokupila komadiće. Eno njih dvojice sad tamo u spavaćoj sobi, izležavaju se, kao da ništa naopako nisu ni uradili. Šta si mi to donijela?”
,,Ljubav.” odgovaram.
,,Milice, znamo da si ti obožavalac Italije i svega što ima veze sa Italijom, ali to je obična pizza. Ili nisi jela do sad, ili si loše spavala, zapravo nisi spavala uopšte pa te mozak malo ne sluša. Znajući tebe, vjerovatno i jedno i drugo.” Dok to govori Lela otvara kutiju sa pizzom.
,,Zapravo, i doručkovala sam i naspavala sam se. Ljubav je kao pizza i pri tom stavu ostajem” pobunim se i prelazim na ,,svoje” mjesto. Radovan je upravo nekud šmugnuo. Biće da ima nekog važnog mačijeg posla.
,,Objasni mi to, života ti. Ne mogu da pohvatam kojom genijalnom logikom si došla do tog zaključka. Dok pričaš, ja ću da jedem, ne zamjeri. Gladna sam. Na prazan stomak sam skupljala komadiće.” Lela grize pizzu.
,,Da je ljubav hrana, bila bi pizza. Pazi ovako. Imaš tijesto. Imaš sve i svašta odozgo. I ono što voliš, u mom slučaju sir, i ono što manje voliš, u mom slučaju masline. Ono što voliš da jedeš učini da pojedeš i ono što manje voliš. To je ljubav.”
Radovan se vraća i skače mi u krilo. Izgleda da je odlučio da će da mi sjedi u krilu kad sam se ja već drznula da sjednem na fotelju na kojoj je do prije nekoliko minuta sjedilo njegovo kraljevsko visočanstvo.
,,Ovo prevazilazi moju sposobnost da razumijem. Kao i svi genijalci, malo si ćaknuta. Objasni mi.” Lela ne zbunjeno gleda dik se Radovan igra krajem mog crnog šala od grež svile.
,,Znaš, ako posmatraš tijesto kao čvrstu i stabilnu vezu, a sve i svašta odozgo kao zajednička buđenja, razmirice oko preslane supe, užinu dok gledate film oko dva iza ponoći, prigovore zbog razbacanih novina, zajedničko pakovanje za put negdje i još hiljadu stvari koje doživite, sasvim ti je jasno ovo što govorim. U stanju si da sažvaćeš to što, na primjer, on ne voli Sabaton, zato što želiš baš sa njim da, na primjer, ideš u Oslo. Isto onako kao što sažvaćeš masline jer su na pizzu stavili gorgonzolu. Zato sam uvjerena:
da je ljubav hrana, bila bi pizza.”
Autor: Milica Galić
