U njemu je spavao svijet, sve češće prezren, ogoljen do peta i izgubljen u dubinama. Zagledan u velike bedeme, što se nadvijaju negdje nadomak sela. Lijepo je, čini se bilo gledati u njegove oči dok je posmatrao sva ona buđenja, tamo ispod Velebita, smiren, sam i toliko dalek od drugih. Spreman da lakše potisne, sve ono što u njegovom stisku ruku i nema neku snagu i moć. Ne znam šta je bivalo u trenucima kada se pluća susretnu sa hladnim i teškom “prohodnim” vazduhom koji tako bolno struji niz pluća, kao da ćeš svakoga časa nestati.
pinterest.com
Svijet nestaje onoga trenutka kada ti se ruke znoje, iako si ponosan i ne želiš priznati da ne trpiš mokre ruke. Nestaje u trenutku dok izgubiš iz vida oči, što su marljivo i spremno usmjeravale na čiste i prohodne puteve. Svaki put kada ti se oči magle, da ne mogu zadržati niti jednu suzu, prestaješ biti tu. Vidim ga i sada, kako se šeta niz još jedan uski prolaz, tamo nadomak male ulice. Usporen, sam i uvijek otuđen od svega onoga što danas nazivaju životom. Osjetim kroz maglu, one tople i vedre ruke, koje su stvarale u tišini bez krupnih i velikih glasova. Ježio se na galamu, a živio od usamljenih kafanskih stolova i zamišljenih pogleda. Opet je tu, vidim ga kako prolazi još jednu ulicu, samo da bi došao i donio svoje omiljeno cvijeće. Čini se, kao da će i sada svakoga časa doći i donijeti još jednu školjku jaja, domaći sir i mlijeko. Vječito zaljubljen u sve one jednostavne, a tako velike stvari. Zaljubljen u travu i cvijet, domaće vino i grožđe, vlastitu rakiju koju je pravio i dijelio drugima. Hladan i dalek svima onima što tako vješto pružaju ruke. Blizu uvijek na korak onima koji ćute i ne govore mnogo. Nije on bio siguran u galami, bio je siguran u tišini. Onda dok se polako stišala sva ona buka od nemira, zima na izmaku i buđenje proljeća. Mislim da je ljeto bilo njegovo utočište. Ono nježno, toplo i u isti mah dovoljno grubo da te razbudi kada se previše uspavaš. Ljeto nisu uvijek školjke i valovi, kamen i rijetke biljke iz Dalmacije.
Ljeto je ostalo urezano duboko u tragove djetinjstva. Djetinjstva što će zauvijek imati svoju fotografiju, bez okvira. Okvira u kojem si zaspao, dok si čekao da se opet vratim. Daleko tamo, gdje sve miriše po smilju i smokvama iz naše bašte. Svaki put kad poljubim kamen, divlji cvijet i taj grubi pijesak, znam da si tu. Odmah iznad mog srca lebdiš, kao da ćeš se svakoga časa pojaviti i objasniti, koliko je važno što sam danas tu. On zna da ću ostati i da ću se osvrnuti svaki put kad ga ugledam u nečijim tuđim koracima, samog i otuđenog od svakodnevice. Smotanog za sve one ljekovite riječe što su teško izlazile vani, a bilo ih je puno srce. Samo da ih je znao reći…
Autor: Ivana Lakić
