Danas sam kupio miševima malo sira. Hoću da ih počastim jer mi već sedam dana ne ulaze u depoe s knjigama. A i zato što sam sakupio još jedan upaljač juče. Sir je fin, žut, lijepo miriše… Da ga nisam kupio miševima, ja bih ga pojeo. Evo me sad, sjedim za svojim radnim stolom i sjeckam sir na sitne kockice. Oprao sam pepeljaru i spremio miševima pravu gozbu. Bio sam srećan dok sam ih gledao kako veselo jedu nešto što nije slani keks.
Izgleda da su baš bili gladni jer su brzo pojeli sir i dvojica od njih su se povukla u svoje rupe. Samo je najmanji, Topolino, ostao u prostoriji u kojoj ja sjedim i trčkarao po mom stolu. Taman kad sam htio da zagalamim kako ne smije to da radi i kako smo se valjda nekad davno dogovorili da ću da ih hranim ako me budu slušali i ne budu mi trčkali po stolu, kad mi je pažnja odlutala prema polici na koju sam složio svoje omiljene knjige. Sve ih je napisao isti pisac. Zaista dobro piše. Njegove priče su stvarno izuzetne. Bilo mi je lako da se uvučem u njegovu kožu. Djeluje mi da je on, kao i ja, dobrovoljno odlučio da se isključi iz života. Samo, zašto uvijek ponavlja motiv istopljene ruže? Ne razumijem.
Kad sam već počeo da pričam o njemu, on boji mrakom moje dane. Njegove knjige su, u isto vrijeme i toliko privlačne da ne mogu da prestanem da ih čitam i toliko mračne i strašne da bih najradije bacio knjigu što dalje od sebe. Gotovo kao da u njemu postoji neka vradžbina koju on, kroz svoje redova, prenosi na mene. Kao da neko skriveno zlo postoji nezavisno od njega i utiče na to kako će drugi da ga dožive. Volio bih da ga upoznam. Volio bih da mu vidim lice.
Volio bih da mogu da govorim sa njim. Da ga pitam kakvo je to zlo koje ga je učinilo tako dalekim od života i od ljudi. Čitao sam sve njegove priče i romane i čitao sam mnogo o njemu. Kažu da ne izlazi među ljude i da, više od svega na svijetu, voli svoju sestričnu. I da je ona sva rodbina koju ima.
Zanimljivo je to. Slični smo nas dvojica. Ja ni sestričnu nemam, samo onu ljepoticu kojoj vidim lice. Ja nemam ni prezime ni ime. Ja se zovem Bezimeni i to je moje prokletstvo. Od moje bezimenosti potiče i moja usamljenost i moje neviđenje lica. Ili usamljenost potiče od neviđenja, a onda bezimenost od usamljenosti. Ja ne ne znam. A i nije važno. Ja sam bezimen silom prilika, a on dobrovoljno. Čak i na mjestu gdje se na knjigama piše ime autora bude objavljeno samo
.
.
Adam.
Autor: Milica Galić ◊ Izvor fotografije: pinterest.com
