Bol je bio nepodnošljiv. Proklinjao je samog sebe što je tom zlu dopustio da zakorači u njegov život. Sve je počelo iz šale. „Hajde, samo jednu, večeras, neće ništa da ti bude…“ I poklekao je. Društvo je bilo dobro, događaj je bio fantastičan i, dijelom zbog nagovora njegovih nazovi-prijatelja, dijelom iz radoznalosti povukao je dim. Nije osjetio ništa. Povukao je još jedan. Pa još jedan. I tad je počeo da se smije bez razloga. Znao je da je marihuana samo to, više od toga ne može da učini i opustio se. Postao je redovan korisnik i polako počeo da voli subotnje večeri upravo zbog toga. Zbog tog opuštanja, bilo negdje vani, u nečijoj sobi ili sam u svom stančiću. A onda je poželio nešto jače.
„Trava“ je prestala da mu pruža ono opuštanje sa početka, više nije imala snage da ga digne u oblake. Nekako je nabavio tabletice koje su ga odvele u neslućene visine. Nije mu bilo važno što mu je tabletice prodao neki tip koji je izgledao sumnjivo, kao da živi „s one strane zakona“. Dobio je svoj let, ništa drugo nije bilo važno. Svakog dana je letio. „Leteće tabletice“ su mu bile neophodne često. Češće nego što je na početku mislio. Na fakultetu se pojavljivao rijetko, roditelje posjećivao još rjeđe. A onda, nakon nekog vremena, ni od „letećih tabletica“ nije mogao da poleti. Zakoračio je „s one strane zakona“, pronašao je onog istog tipa i požalio mu se, a ovaj mu je rekao da se „pukne u venu“. Prvi put nije bio vješt. Ubod je bolio. Pa ipak, let je bio bolji i jači nego ikad. Prijalo mu je. Dani su prolazili, a on je letio. Roditeljima je prestao da se javlja, na fakultet više nije odlazio, izgubio je prijatelje, zapustio i higijenu i zdravlje, jeo malo… A nekad je bio tako odgovoran. Tog dana ga je bolio svaki atom njegovog bića. Trebalo mu je ono što se nekad zvalo let. Sad to više nije bio toliko let, nego potreba da ga više ne boli, i da nađe malo mira i opuštenosti.
„Ona strana zakona“ postala je njegovo stalno prebivalište, a najbolji prijatelj, kum i brat onaj koji može da mu pribavi malo „robe“ da se „pukne u venu“. Za cijenu robe nije mario, a stvari su počele polako da nestaju iz njegovog stana. On ih je prodavao. Novac mu je bio potreban jer više nije imao odakle da finansira „letenje“. U početku je posuđivao novac od prijatelja, bilo je to davno, još dok su postojali ljudi koje je mogao da nazove prijateljima. Kad su vidjeli u šta se on upetljao, počeli su da ga izbjegavaju. Nije ih krivio. Svi su oni imali već formirane živote koji su se okretali oko porodice, karijere, nekad oboga…
Samo je on dozvolio da njegov život počne da se okreće oko letenja, a nešto kasnije i oko načina da samo napusti taj minus u koji je zapadao kad ne dobije dozu onoga od čega je nekad letio. Često ga je cijelo tijelo boljelo, toliko da je bio u stanju da viče i vrišti satima. Tad je, ukoliko bi bio dovoljno pribran puštao muziku glasno, što je glasnije mogao. Nije ga bilo briga što pušta glasnu muziku iza ponoći, kad pošten svijet spava. Nisu mu bili važni, svakako nije bio jedan od njih, davno je prestao da bude pošten, još onda kad je prvi put posudio novac, a nikad ga nije vratio. Glasna muzika mu je odgovarala, da komšije ne čuju kako viče od bolova. A i bol je bio čudan. Imao je osjećaj da ga boli krv, da svaka ćelija njegovog organizma zasebno vrišti od bolova, a da je njegov razum daleko od svega toga. Čudan je to bio osjećaj, kao da tijelo i mozak funkcionišu apsolutno odvojeno.
I baš tog utorka, skupio je poslednje vrijedne stvari iz svog sad već skoro sasvim praznog, stana. Znao je da novcem koji bi dobio za sve što ima, može da kupi veću količinu robe nego ikad do sad. Isto tako, znao je i da će mu biti poslednje. Da će pretjerati. Možda je tako i bolje. Ko će žaliti za mnom? Moji roditelji su se odavno već pomirili sa činjenicom da su sina izgubili. Možda će im, kad saznaju da me više nema, biti lakše. Znaće da sam na nekom boljem mjestu, gdje ništa ne boli, gdje nisam gladan, nisam žedan i nije mi hladno. I okupan sam. Nikome nisam dužan. Možda ću, ako bude sreće, čak imati i prijatelje. Dok je tako razmišljao, ledena igla je, po ko zna koji put, probijala kožu. Kao i uvijek, krv je potekla i kapala po podu. Nije mario. Želio je da još jednom leti. I poletio je.
Autor: Milica Galić ◊ Izvor fotografije: favim.com
