Laste nemaju taštinu

Laste nemaju taštinu, grade samo onoliko koliko im treba. Ne osvrću se oko sebe, osim ako to
ima veze s gradnjom gnijezda. Hitre su, neustrašive i veoma prkosne u svojim namjerama.
Koliko bi samo snage u jednom ljudskom biću bilo kad bi mogao da bude neustrašiv i prkosan
poput laste?! One iste laste kojoj ljudi sruše dom i ona ponovo dobije snagu da gradi iz ničega
nešto.

Ipak tu nastaje ono što nebo i zemlju nikad neće i ne smije sastaviti, zid koji se uvijek stvori da
bi napravio poredak. Opet mi noge mirišu po moru, sve češće se probudim ujutro zagledana u te
velike i neukrotive daljine Velebita. Uvijek sam zamišljala koliko je daleko od mene taj čudesni i
snažni Velebit, kad tako toplo sija u mojim očima?! Htjela sam da ukrotim more, pobjedim
neveru i dođem do njega. Bijelog, prkosnog, strastvenog i snažnog! Znam da će ostati tu, ali
svaki put kad pomislim da će ga možda još neko posmatrati mojim očima, shvatim da nema
šanse. Nigdje ljepše, toplije i snažnije nije smješten kao u uglu moga oka. Tamo svaki put boravi,
pa čak i onda kada su mi oči zatvorene. Još uvijek osjetim ono toplo i lagano tlo pod nogama,
dok silno želim da ga izgrade sve tvoje čvrstine. Razmišljam da možda ima način da pronađem
taj skriveni bedem i priđem tom prostoru koji se urezao u svaku poru moga tijela. Ja bih htjela da
tvoje tijelo postane moja kuća, baš kao što Arsen kaže. Htjela bih da u talasu pronađem sve ono
što me smiruje i gradi, da prihvatim tu nemirnu luku u potrazi za onim malim prostorom pored
očiju, kojeg ne pričam nikome i nikad. Ne znam kako da objasnim, koliko se samo zvijezda
svaki put sakrije tu u tom čudesnom prostoru, gdje svaki moj svijet ima savršen okvir. Ja bih iz
tog ugla posmatrala sve ono neotkriveno, nedokučivo i moje.

Jednom kad budeš htio da postaneš sasvim moj, možda naučim da je moguće budna sanjati.
Jednom kad osjetim da ne postoje niti ljepši, niti bolji morski korali od mene, možda umirim ovu
buru duše moje. Srce, srce i dalje bije, bije toliko kao da će svakoga časa iskočiti. Traži tebe
izgubljenog u šumama dalekog sjevera, gdje su bistre vode previše prljave da bi stvorile izvor
života. Žedna, prkosna i neukoritiva trčim i tražim taj zaklon između oka i nosa, koji toliko
volim.


Autor: Ivana Lakić



www.pinterest.com