Prosta definicija pojma “kulturno-umetničko društvo” jeste da je ono skup pojedinaca koji održava i neguje kulturu, tradiciju i običaje svoje zemlje. U praksi je to zapravo samo deo onoga što kulturno-umetnička društva zapravo jesu.
Ona pod svoje okrilje drže zajedno ljude od sedam do sedamdeset sedam godina, ma i starije i mlađe, bilo na sceni, bilo u publici! Ljude koji vole igru i pesmu svoje zemlje, vole njene običaje, tradiciju, koji čuvaju svoj nacionalni identitet, koji vole jedni druge. Ljubav prema svemu ovome ogleda se u njihovim naporima, volji i trudu da sve to predstave narodima širom sveta. Ogleda se u omladini ove zemlje koja svoje slobodno vreme posvećuje odlascima na probe, pripremama za turneje, ogleda se u njihovim osmesima dok igraju i pevaju.
Takvo je i kulturno-umetničko društvo železničara i brodara “Branko Cvetković”, osnovano davne 1945. godine u Beogradu. Od svog osnivanja, pa do danas održalo se u samom vrhu kulturno-umetničkog amaterizma. Za sve ove godine postojanja, društvo je nosilac mnogih priznanja i nagrada kako u zemlji tako i van njenih granica, od Slovenije, preko Francuske, Španije, Tunisa, pa čak do Japana! Sekcije koje postoje u društvu jesu folklor, hor, orkestar i pevačka sekcija, koje neguju motive Srbije, Crne Gore, i republika bivše Jugoslavije. Neke od zanimljivosti u istoriji postojanja društva jesu da je sklopljeno čak 219 brakova pod njegovim okriljem koji su iznedrili divnu decu, budućnost našeg naroda, kao i to da najmlađi “Cvetković” ima tek tri godine, a brojka koja meri najduži staž jednog igrača jeste 34!
Tradicija postojanja duga 73 godine prekinuta je 4. jula ove godine kada je neko rešio da prostorije ovog društva zapečati. Da istera ovu omladinu napolje i da kaže da je tu kraj. Tek tako, u sred bela dana, iznenada, bez da su oni ikoga na bilo kakav način ugrozili. Tog dana se i sam direktor društva tu zatekao i kada su ga članovi pitali šta sada kada ne mogu unutra na probu, čovek, pre svega kao njihov pedagog i roditelj je rekao: “Deco, ako ne možemo unutra, mi ćemo ovde na ulici napraviti probu.” Tako se i desilo. Od tog dana i svakog sledećeg, članovi KUD-a “Branko Cvetković” okupljaju se u 19 časova ispred svoje kuće u ulici Miloša Pocerca broj 10 i igraju. Igraju za pravdu, za svoje društvo, igraju za svoj nacionalni identitet, kulturu i običaje. Ono što je važno, to je da nisu sami.
Svakoga dana, sve je više folkloraša i pevačkih grupa koji im pružaju svoju podršku, sve je više ljudi sa njima na ulici, njihovih drugova, devojaka, momaka, baka, deka, pa i slučajnih prolaznika, jer je danas Cvetković na ulici, a sutra može biti neko drugi! Njima te prostorije nisu eto samo prostorije u kojima vežbaju, to je njihov dom koji je neko rešio da im oduzme bez ikakve najave i racionalnog objašnjenja, bez ikakvog validnog papira i pravnog osnova. Između tih zidova rađale su se ljubavi, prijateljstva, patile studentske muke, slavile medalje, lečila žuljava stopala, upale kolena, uplitale kose, oblačili jeleci, obuvali opanci, delili osmesi, razmenjivali zagrljaji, od radosti se pevalo i igralo!
Danas igraju ponovo, kao i svakoga dana u 19 časova ispred prostorija njhovog društva na uglu Sarajevske i Miloša Pocerca. Deca ove zemlje igraju za pravdu i njihov protest nema političku konotaciju. Oni nisu huligani koji iz nezadovoljstva razbijaju grad, pale i uništavaju državnu svojinu. To su deca koja samo žele da im se vrati ono što im je oduzeto – njihov dom.
Kažu da narod možeš uništiti onda kada mu izbrišeš istoriju, nacionalnu kulturu, tradiciju i običaje. Deca ove zemlje se iz dana u dan bore za to igrajući i pevajući jer ne žele da jeleke i dukate bace u blato, da šajkače i opanke okače o klin! Deca ove zemlje žele da kroz igru i pesmu žive i čuvaju svoje nacionalno blago!
Ne traže kule i gradove, ne traže novac, ne traže hleba preko pogače, ne traže ništa tuđe.
Oni samo traže objašnjenje i traže pravdu.
Traže pravdu za ono najvrednije što jedan narod ima.
Autor: Lidija Miljković ◊ Izvor fotografija: privatna arhiva