Rijeka u meni budi mir i spokoj
Zato joj se iznova vraćam.
Protiče, šumi,
Ponekad jeca pred naletima vjetra
Kao i ja kad me zvijeri pronađu i opkole
Otkrivamo tajne jedna drugoj
Nalazimo utjehu.
A ti i ja – suprotni polovi.
Dvije strane svijeta.
U stalnoj potrazi jedna za drugom.
Nikad sastavljene.
Tako blizu a miljama daleko.
Na tu sam rijeku dolazila
Jer me podsjećala na Tebe.
Uvijek bih te kraj nje osjetila
Snažnije nego bilo gdje drugo.
Jer neka tajna nit nas je vezivala.
A ti si provodio sate, godine
Tražeći onu pravu riječ
Koja nikad nije stigla.
Čekajući da se pojaviš, osluškujući svaki šum,
Vjerući da je ovo mjesto našeg susreta.
Sve je moje kucalo u tvom ritmu.
Uzaludno.
Danas je voda odnijela
I poslednji zrak nade,
Onaj plamen što je nekad silno gorio
Al’ ugasiše ga nemar i bezdušnost tvoja
Sebičnost i sve prećutano.
To se poglavlje mora zatvoriti.
Ustajem i bacam:
Sve neprospavane noći,
Uplakana jutra,
Predvečerja puna tjeskobe,
Sva ona traganja,
Nadanja, strahove i nemire
Koje si tako nesebično poklanjao.
Beskrajna čekanja promjene koja ne stiže.
Odlaze u nepovrat.
Rijeka me zna i razumije.
Vraća mi ljubav koju joj dajem.
Ovaj kofer prepun tuge nosi daleko
Dok se jednog jutra u oluji ne slomi o stijenje
Da se više nikom nikad ne vrati
A meni donese konačno oslobođenje.
Autor: Marija Dragićević ◊ Izvor fotografije: favim.com
