„…i tako, Lelo moja, brak ti je naporna rabota. Kako da postignem da budem i sve ono što sam bila do sad, i još na to da dodam i domaćicu, što sam za sad samo u pokušaju, i spremačicu, i kuvaricu, i ženu sa dva prezimena i još planinu divnih stvari… Valjda sve to ide u paketu“, pričam Leli dok sjedimo u stančiću koji sam dobila kao poklon za vjenčanje. Po staroj navici, pijuckamo šećer sa kafom i mudrujemo dok ja čekam da se moj muž vrati sa posla.
Lela me gleda i samo čekam njeno sljedeću izjavu. Poznajem je dovoljno da od ovog pogleda očekujem u isto vrijeme i neku izuzetno mudru izjavu, i šalu milenijuma, ali i konstataciju koja će me gurnuti u duboku filozofiju propraćenu još dubljim uzdasima.
Otpijam gutljaj kafe i u tom trenutku Lela progovara.
„Ajde, Milice, ne kukaj odmah. Koliko si u braku, dvadeset dana? Samo podsjetnika radi, bake su nam objema bile udate više od pedeset godina, a ti nakon dvadeset dana već kukaš.“
„Samo ti mene zezaj, ali ja mislim da sam u ovih dvadeset i kusur dana od vjenčanja do danas uradila više kućnih poslova nego u poslednjih godinu dana. Nebitno. Samo hoću da kažem da ti se svijet preokrene i sve je odjednom nepoznato, a tako prijatno i tako…“ Tražm pavu riječ. „…moje. Ne znam da ti opišem.“
„Ne razumijem i razumijem u isto vrijeme. Bila si djevojka koja je govorila kako nikad neće da se uda, kako će u svojoj porodici uzeti ulogu tetke koja stalno nekud putuje i uvijek ima neku zanimlivu priču sa putovanja koju može da ispriča bratovoj djeci. O da, i da ih nauči da na najmanje deset svjetskih jezika kažu da imaju najbolju tetku na svjetu. Kad ja tamo, a ono međutim. Milica se udala. Nemam ništa protiv, daleko od toga, drago mi je što si srećna, ali… Neočekivano je, to je sve.“ Lela se osmjehuje.
Ovom izjavom me nepogrešivo gura u filozofska razmišljanja i misli mi trče prema temi koja je pokrenuta. Prije nego što sam uopšte počela da mislim o Lelinim riječima imala sam spreman odgovor. Osvrnula sam se na dane u kojima sam bila nepopravljivo slobodan strijelac, individualista, sjedala na ćošak stola jer nisam imala ni naznake za ideju da se nekad, u nekom slučaju, eventualno, možda, udam. Osvrnula sam se na trenutke kad sam maštala o apsolutnoj slobodi, da idem gdje hoću i kad hoću, da sama vucaram svoje kofere po svjetskim aerodromima, da mi niko ne postavlja pitanje gdje ću, da se vraćam u prazan stan i apsolutnu tišinu i da mi tako bude super. A onda se pojavio on. Zbog njega sam pomislila da imati neku mirnu luku možda i nije tako loše i da bih možda mogla da kroz život budem slobodna sa nekim, da budemo individualni par koji će zajedno da ide gdje hoće i kad hoće i kojem će ipak da bude super.
Preskačem ostatak ovog razmišljanja, posjetiću ga kasnije, sad ne smijem da ignorišem Lelu. Ona je kao malo dijete, voli da je u centru pažnje. Volim i ja, zato znam kako će se osjećati ako joj ne kažem nešto.
„To što sam se udala ni najmanje ne mijenja činjenicu da će Stefanova djeca imati najbolju tetku na svijetu i da će znati to da kažu na deset svjetskih jezika. Ne mijenja ni činjenicu da ću putovati što je više moguće. Samo što neću sama vući kofere po aerodromu. Imaću nekog ko će biti pored mene kad koferi postanu preteški.“
Autor: Milica Galić
favim.com
