Sjedimo u tom kafiću Dijana i ja, ona polupijana od tuge i razočaranja, a i meni sve svejedno jer sam prethodni dan dobila batina od muža. Valjda sam mislila da se tako mora živjeti, nisam znala da je moglo i drugačije. Nisam znala da nije normalno tući ženu, da se ne tuče žena koja te puno voli. Nisam znala da život može postojati bez haosa i nereda. Smatrala sam da će to proći, da će se sve smiriti, jer zašto bi me nastavljao tući kada ga ja volim. Mislila sam da će moja ljubav promijeniti njegovu agresiju. Izgleda da sam bila u velikoj zabludi. Bila sam željna ljubavi, milovanja, pažnje. Da me je tu noć u kafiću zagrlio kamen, mislim da bih se zaljubila u njega.
U kući su bile svakodnevne svađe: oko djeteta, moga posla, ko će čuvati dijete, čija mama, moja ili njegova, koja mama ima obaveze ili se pravi da ih ima… Dok su se njih dvije, moja majka i moja svekrva, prepucavale oko čuvanja djeteta, trpio je moj sin od tri godine i ja. Moj brak je pucao i raspadao se. A njih dvije klimakterične babe u stvari nisu htjele obaveze, a u vrtiću nije bilo mjesta za malu djecu. Tako ranjiva htjela sam da pobjegnem od svega. Od haosa, tuče i braka bez ljubavi.
weheartit.com
U tom bijegu upala sam naivno u drugi problem. Problem ljubavnice. Tada sam mislila da sam srećna. To je bila jedna od mojih najvećih zabluda. Zabluda koja me je koštala deset godina života dok sam balansirala između dva svijeta. Onog zvaničnog, za vanjski svijet, jedinog pravog, i onog sakrivenog, zabranjenog, bludnog, lijepog, ali i stidnog. Života koji me je mogao koštati vlastitog života. Mislila sam da se to meni nikada neće i ne može desiti. Biti ljubavica nekome, NE! Nikada, to sebi ne bih dopustila! I baš ono čime se zaklinješ i toliko vjeruješ da ti se ne može desiti zbog tvojih principa, desi se, i to TEBI.
Dok si mlad posmatraš život više crno-bijelo, lako osuđuješ druge, misliš da se ‘pogrešne’ stvari dešavaju samo glupim ljudima koji ne razmišljaju o posljedicama. Zabluda! Iznenadna ljubav i mržnja mogu se desiti baš svakome. Jer između jedne i druge postoji samo jedan korak, onaj pogrešan. Od nekih stvari se ne možemo zaštititi, one se dese ili ne. Mi mislimo da je naš život jedna velika škola i da iz svakog neuspjeha izlazimo mudriji, sa jednim novim iskustvom. Čisto sumnjam, ja mislim da mi samo živimo život. Ono što veliki broj žena ne zna ili ne želi da vidi, jest da postoje muškarci puni šarma i muževnosti koji su u stvari prazni i puni emocionalne tuposti. Ispod ove muževne snage vrlo često se ništa drugo ne nalazi nego egoizam, materijalna korist, posesivnost.
Kada je dijete napunilo tri i po godine, upisala sam ga u vrtić i konačno je počeo neki normalniji život da se vodi u mojoj porodici, iako i tada ružne navike moga muža da me tuče nisu prestale. Da li je imao razloga? Naravno da nije. Tada sam bila nevina kao malo dijete što se tiče moga ponašanja, vjernosti i ljubavi prema njemu. Sjećanja me vraćaju u to vrijeme, i na svu sreću nema više bola, nema tuge i razdiranja duše. Imam osjećaj da se sjećam nekog poznanika, da se to sve mene nije doticalo.
U zadnje vrijeme se ništa nije dešavalo posebno u ovoj našoj varoši. Ubila nas neka ravnodušnost i mrtvilo. Svi smo se viđali, pozdravljali, radili i tako su nam dani prolazili. Tog dana sam se vraćala iz vrtića sa sinom, ugledala jednog čovjeka i prošla pored njega. Ličio je na moga oca iz mlađih dana. Strašno me podsjetio svojim stavom, ramenim držanjem na tatu iz mladosti. Imao je neki mirni zavodnički pogled, pun neke harizme i mistike. Brzo sam zaboravila tog mističnog neznaca. Nakon par dana dok sam bila u radnji i usluživala jednu djevojčicu, ugledala sam njega. Djevojčica je imala jako dugu plavu kosu, ali joj se imena ne sjećam i dok sam joj pružala lizalo, pogledala sam prema izlaznim vratima radnje i ugledala onog istog čovjeka od prije dva dana. Dah mi je stao. U tom momentu mi je stigla poruka na telefon: ,,Želiš li popiti kafu sa mnom?’’ Ruke su mi se tresle dok sam odgovarala: ,,Ne smijem, poginuću zbog toga.’’ A on, iskusni kazanova, znao ja tačno šta treba reći jednoj neiskusnoj nevinoj ubijenoj ženi. Napisao je: ,,Anđele, kako kraj mene možeš poginuti!’’
Autor: Nada Golić
