Predvečerje! Svrbi me lijeva slijepoočnica. Mjesto između slijepoočnice i kreveta mokro. Ležim na jednom prekrivaču crno-bijele boje. Osjetim svileni pliš i plačem. Moje najranije sjećanje vraća me u djetinjstvo. Nešto nije u redu u naškoj kući. Ne mogu da se pomjerim, svjesna sam toga, ali ne znam zašto. Čini mi se ako se pomjerim, da ću pogledom nešto polupati, porušiti i da će biti još gore. Osjetim kandžu koja me hvata i prikiva uz taj ležaj.
Od najranijeg djetinjstva voljela sam mekane stvari. Nesto sto je od pliša, svile, nešto što me mazi po mojim prstima. U tim mekanim plišanim stvarima nalazila svoj mir. Čupkam taj mekani prekrivać i osjetim strah, neizvjesnost. Neizvjesnost i strah postali su dio mog života, nešto što me prati, slijedi. Danas sam odrasla žena, ali i dalje volim mekane stvari, u njima sam našla utjehu.
favim.com
Znam da oca nema, negdje je otišao, ali mama je tu. Njeno prisustvo me muči.
U našoj kući nikada nisam bila sretna. U tom okruženju, pod tim krovom mog djetinjstva nikada nije bilo sreće. Uvijek je dolazilo nešto da pokvari ono malo dobrote u našoj kući. U početku mu nisam znala ime, ali sada znam.
Moja majka je bila jako dominantna žena. Možda je mislila da ima pravo da bude takva, možda ni sama nije znala da postoji bolje, ali je bila takvan misleći da je to ispravno. Sada je krivim za mnoge stvari. Mogla me je tada i mama napustiti, mogla je otići i nestati. Ali ona to nije uradila. Ono što je mogla uraditi, a nije: mogla je biti malo nježnija. Mogla me je voljeti, mogla se potruditi da opstanemo kao porodica.
Često se sjetim rečenice iz knjige Anje Karenjine: da su sve porodice sretne nalik jedna drugoj, a da je svaka tužna na svoj način.
Oca sam voljela na jedan poseban način. Čak i miris njegovog znoja i duvanskog dima sam voljela. Po njegovom pogledu tačno sam znala koliko je popio, gdje je bio i zašto je otišao. Bježao je od onog od čega sam ja kasnije bježala, od kandže koja se nije mogla pokidati. Od pitanja koja se nisu mogla izbjeći i koja su ti razdirala mozak.
Otac je bio dobar prema meni. Bio je drag, nježan. Volio je život, svaki novi dan, muziku, ljude, smijeh. Moja majka je mrzila sve što on voli, jer je htjela da samo nju voli. Bila je patološki ljubomorna, patološki dominantna i njena želja da vlada svim i svima bila je neizdrživa. Ljubomorne osobe traže dokaze tamo gdje ih nema i na taj naćin psihički iscrpljuju i maltretiraju partnera. Ponekada idu tako daleko kao u Šekspirovoj tragediji ‘Otelo’ u kojoj glavni junak, usljed ljubomore i zavisti, na kraju priče davi svoju ljubavnicu.
Kada me je otac napustio, u našoj kući je konačno zavladao mir.
U tom svom egoizmu su se utopili i otac i majka. I dan-danas su nesretni ljudi. Ja ih ne volim. To im kažem otvoreno, bez grižnje savjesti. Bez straha da će nešto da se desi, sada sam oslobođena i sada se ne bojim. Ne bojim se ničega više.
Ništa ne može više da se desi što se nije desilo. Čak da ih nikada više ne vidim, ne bi mi bilo žao. To je ‘zarađeno’, ‘zasluženo’ i tu nema pomoći.
Autor: Nada Golić
