Kako sam oslobodila “Rusiju”

Stojimo u snegu pod žutom svetiljkom. Magla nas okružuje, odvaja od sveta i približava nama samima. Mokra je i hladna i dah koji se ledi upotpunjuje je i povećava. Zbija nas. Osamljuje. Ušuškava. Spušta nam jezu niz vrat, nežno i zavodljivo. Žurni koraci nepoznatih prolaznika za nas samo su odjek lenjih kapljica sa grana.
Tvoj kaput je crn i vlažan, odaje prejak parfem kao prenaglašenu energiju života, poput crvene bobice pod zaleđenom korom snega, poput bleštavog sjaja vatrometa koji će brzo da zgasne. Guši me i stvara gorak ukus u ustima. Drhtim i brzinom svetlosti premećem osećanja u stegnutim grudima, strah, očekivanja, strepnju, neizvesnost, uzbuđenje, radost, setu, zabrinutost, očaj.
Ima li sveta van ovog zagrljaja, ima li jutra nakon ove maglovite noći, ima li nas i nakon što Nova godina ušeta tiho a odsečno, u ovaj zavejani park.

“Jedaan…” izgovarao je Vlada Divljan onim svojim glasom, duboko i sporo kao da nigde ne žuri i nigde nikada ne odlazi, zarivajući svakim taktom “Rusije” nož u staru, svesno načetu ranu. U polumraku sobe, mešajući suze i stare vatre, ljubile su se neke zaboravljene, a nepreboljene usne.

Ćutali smo. Možda nešto i pričali, pominjali stare drugare, možda se i nasmejali starim forama samo nama znanim. Na tren bi sve postalo lako, jednostavno, daleko od užurbanog sveta napolju, a zatim bi ponovo postalo teško, mučno i nedokučivo.

Isparavao je miris dobro poznatog gela za tuširanje i ti si mi prodavao studentske fore kako da mi što duže bude toplo u toj decembarskoj noći. Dva zimogrožljiva bića i nisu neki par, mislila sam.
Pospremili smo stan tvog najboljeg druga. Našeg druga.

Mali stan na uglu Balkanske i Narodnog fronta čuvao je tajnu.
Apsolutno ni od koga nismo imali da se skrivamo, sem od sebe. Strah je bio sveprisutan.

“Sve mi se vraća, ne mogu ja ovo” rekao si, a ja sam radila ono što sam najbolje umela kada smo mi u pitanju – beskrajno volela, i plakala.
Volela sam tu zamisao, nas, srećne i idealizovane, nas koji ne postojimo. Tebe koji ovaj put ne odustaješ… a uvek odustaneš.
Već sam sva mora isplakala kada su nam se životni putevi razišli, a ovo spajanje opet je bilo nekako pogrešno. Kao da pravo vreme za nas više ne postoji.
Srebra decembra nisu kovala prsten za moj prst, naprotiv.

Trebalo je samo pustiti tu ideju na miru, zakopati ponovo sve što je zakopano, shvatiti da prva ljubav može da živi samo baš tamo gde je i bila, u prošlosti. Lepa, neiskvarena, mlada, najšira, neopevano i opevano duboka i srazmerno tome bolna.

Čađ i magla još više su naglašavali nas, i borbu u nama.
Nekoliko ulica brojalo je naše duge korake koji ne znaju cilj. Nekoliko ulica i 3 grada.
Koračala sam ka tebi, od tebe, od sebe, ka sebi.
Dugo nisam znala da li sam došla.

Blicale su slike ispred očiju svih onih srećnih dana. Svih pesama koje smo slušali, svih smešnih i glupih situacija. Kao da smo najbitnije vreme proveli zajedno, zajedno učili, znali sve jedno o drugom, a zapravo ništa nismo znali.
U tim dugim preispitivanjima potiskivale su se sve one bolne scene dajući mesta za misao i nadu da sreća stanuje u ovom krugu! Samo još ovaj put mislila bih. Tako nas malo deli od sreće. Jedan maaali univerzum. Nepremostivi. Univerzum u kojem ti ne ispadneš uplašeni kreten. Zar i ovaj put?

I kao u svakoj priči, od kad je sveta i veka, ni u jednoj bici nije pobednik jedna od dve strane, već samo i jedino – vreme. Vreme kao apsolutni pobednih skida lišće i prašinu sa epitafa i otkriva prava značenja, potrebne istine, uglačava pukotine ili ih otvara do trenutka kada konačno jedno ne postane dva, ili prah i pepeo.
Vreme pobeđuje sve.

Bio je mislim neki jesenji dan kada smo se posle nekoliko godina ponovo na kratko sreli. Celoj našoj istoriji falio je taj trenutak.
Bilo je dovoljno par minuta i nekoliko razmenjenih rečenica da shvatim koliko sam se ja od onda promenila i koliko si ti ostao isti. Više nismo pripadali ni jedno drugom, niti istom vremenu.
Bili smo samo stari poznanici bez tema za razgovor.

“Rusija” je bila zauvek oslobođena.

Moje srce takođe.

Lako sam koračala gradom, lišće u Katanićevoj je šuškalo.


Autor: Mirjana Manojlović