Kako ono behu bajke

– Sad se nećemo videti mesec dana. . .- sva se pretvorila u emotikon majmunčeta prekrivenih očiju.
– Pričaj mi o tome, ja sam za koji dan baš tu, na tih mesec dana. – podigla sam obe obrve i lagano zaklimala glavom.
– I, kako je? Može li se?
– Iskrena da budem, mora se. Ne dovodi se u pitanje, jer kad vam je oboma stalo, može se sve.
– Jaoj…ma, možemo mi sve, mi smo dve superdevojčice! – pobedonosno je izjavila.

Ona je imala svoje superdevojčice, a ja svoje sjajnemale.
Ona je nizala piruete, ja stakla u bojama.
Volele smo reči, pa smo ih tako nemilice koristile što na papiru, što u razgovoru.

– Znaš kako, ako smo mogle sa ovima što su nas zezali kako im dođe, muljali i zajebavali, gde smo padale na priču i “lepe oči” možemo i sada. I to sad padamo na dela u kojima nema igrica i taktika, ne na prazne priče i naklapanja. Izem ti ja to sve ako neko tu nešto trpi, pa makar bili jedno drugom na dva minuta udaljenosti. Neću više da trpim, hoću bre da uživam! Tako da, veruj mi, ne da možemo, nego kidamo u tome! Jer smo mi za voljenje, a ovo je upravo to!
– Amin! – podigla je čašu u nameri da nazdravimo, na šta sam ja podigla svoju i kucnula njenu.

To je bio naš zaključak. Da mi to možemo, želimo i najvažnije – da mi to umemo.

Volela sam što smo ovakve. Što smo konačno uspele da isplivamo iz bare kretena u kojoj nam je u poslednje vreme visina vode varirala od predela struka i grudi, pa sve do brade.

I to što smo se, bez obzira na sve okolnosti i ljude u toj bari, ipak lako prisetile kako je na suvom i shvatile da možemo da volimo ponovo. Ni manje ni više, nego kao dve šiparice od petnaest godina.

Do te mere da od boje nečijih očiju zaboraviš šta si počela da pričaš, i da ti koraci budu laki kao pero. Da vidiš sebe pitomiju u ogledalu.

Jer je taj nekovideo da možemo i potrudio se da nas podseti na sve to. Da nas podseti kako ono behu te bajke sa voljenjem. Ono kad se volimo najiskrenije i najčistije – kad se volimo kao deca.


Izvor fotografije: pinterest.com