„Kad nađeš osobu sa kojom želiš da provedeš ostatak života, jedva čekaš da taj ostatak počne.“
Ili kako god da glasi citat. Jeste, zvuči lijepo. Ali, šta kad osoba sa kojom želite da provedete život, imate četvoro djece, kuću i gomilu računa, sa vama ne želi da provede ni par sati? Vi niste idealni za drugu stranu. Šta kad ta ista osoba ne želi da vam da zagrljaj za zbogom, zagrljaj koji vam je potreban da nastavite dalje. Šta onda, pitam vas ja?
Ostaje praznina, ostaje crna rupa koja prijeti da pojede svu sreću iz dana koji dolaze. Paradoksalno, ostaje neopisiva količina ljubavi. Ostaje, nema gdje da ide. Ostaje, da guši, jer ljubav donosi sreću samo kad imamo nekoga kome ćemo je dati.
Pokušam je prenijeti na papir, osloboditi riječima. Mislim, nestaće. Odlutaće među neke tuđe priče, među neke tuđe ljubavi. Ali, ne. Sledeće jutro, ona je i dalje tu, mazi mi umorne oči i šapuće kako je malkice porasla, a ja, naivna, mislila ne može više.
Drugi plan. Pokušam joj utočište naći na blok papiru ili platnu, pokazati kako su lijepe sjene i kako se sa grafitnim olovkama može igrati, stvarati nove svjetove. Govorim joj kako su boje lijepe, skoro kao da ima ljuljašku od duge. Mogla bi tu sasvim lijepo da živi. Ubjeđujem je da joj sa mnom ne predostoji baš blistava budućnost. Ne, tvrdoglavo stvorenje, trči i lijepi mi se za noge poput slijepo vjernog kučeta.
Sad sam već ljuta. Crvena od bijesa, zalijepila sam joj šamar i ne osvrćući se zalupila vrata. Napokon, malo olakšanja. Sloboda. Ne prati me u stopu. Šetam. Minuti prelaze u sate. Hladan večernji vazduh donosi mir. Crvenih obraza vraćam se kući sa nadom da je možda spakovala kofere i otišla zauvijek. Otvaram vrata svoje sobe, a ona je tu i čeka me na jastuku. U trenutku, poražena, shvatam da imamo samo jedna drugu i da je nikad neću moći otjerati. Da je ona najljepši dio mene. Dio sa kojim moram naučiti da živim. Ležimo dodirujući se leđima. Note se grle, prepliću u vazduhu u svoj svojoj ljepoti. Budne smo čak i onda kad suze presuše, a oči naduvene i crvene peku. Tek pred jutro, san nas prevari i odvede u neke neprepoznatljive predjele. Ubrzo mu se otimamo sa uzdahom, oblivene znojem.
Jutro. Naš zajednički život bi trebao da počne što prije. Ali, neka pravila moraju da se poštuju.
Ja ću prva.
Ljubavi, moraš me pustiti da malo dišem. Hajde da učimo neke nove stvari. Nove jezike, kulture drugih naroda. Hajde da usavršavamo slikarske tehnike. Gledaj, dugo želimo naučiti da vezemo. Eto, od toga možemo krenuti. Ili otputuj sa mnom u Veneciju na par dana. Šta kažeš?
Slušala je pažljivo svaki moj prijedlog i oduševljeno klimala glavom u znak potvrde.
„Jesi li završila?“, pitala me je, a nakon toga tražila samo jedno: da na kraju svakog dana, tamo na onom predivnom mjestu gdje san uzima stvarnost za ruku i vodi je daleko, baš u to vrijeme, pustim da mi kaže kome pripada. Da ne zaboravim da smo ona i ja zauvijek njegove.
Autor: Mala Sirena
