Jutros sam čitala kako jezerima i mislima treba vrijeme, da se produktivnije naviknu na prostor. Ponekad nam treba samo toliko da se zagledamo u neku daleku i duboku vodu i da probamo pronaći odgovore na pitanja. Odgovora je uvijek mnogo, pitanje je uvijek manje i traže objašnjenja. Ne znaš koliko te život stisne, dok se na tvoja pleća ne spusti dovoljna količina težine da ni sam ne znaš gdje ćeš sa sobom. Ma koliko bilo teško, ispred tebe je bistra voda i prostor iz koga se treba izroditi novo svitanje. Čini se da će miris memle, hladnoće i suhog vazduha učiniti da prebrodiš baš sve. Memla ponekad može donijeti svježinu, samo ako odlučiš da ju zanemariš. U početku ćeš se kolebati, ali ćeš pristati na sve da bi na kraju došao do čistog i plavog mora.
Kad se ona slomi, na nebu milion malih zvijezda odluči da gasne. Da, onih novih i tek pristalih na nebeski svod, koje tek trebaju tražiti svoje simpatije sa zemlje. Majke i jesu bića najbliža božanstvu, jer nešto tako posebno i čisto stanuje jedino u majčinim očima. Ona je ta koja će svojim očima spasiti milion malih srna od besramnih lovaca, donijeti čist vazduh i ugrijati srce kad se smrzne od oholosti. Svaki put dok zatvoriš oči ispred mene je veliko prostranstvo, milioni plavih tačkica koje se stapaju u daljine. Sve ono što ostane od tih tačkica se preseli u more. Tamo pronalazi svoj smiraj i sjaj. Koliko sam puta samo iznad vode života vidjela njen lik. Važniji od sunca i sve češće potreban za preživljavanje. Trčim uz veliku padinu i osjetim da me još više boli s lijeve strane. Dok se spuštam bol nestaje i postaje sve onako kako treba. Polako prilaziš njoj i osjetiš svu radost života u tim snažnim rukama. Uvijek poželim da joj kažem, kako sam srećna što imamo jedna drugu i da je pravi dar što je baš ona moja majka. Ponekad se odjednom sve zatamni, oblaci se spuste nisko i donesu surovu buru. Tad joj se lice mijenja, polako se skupi i ćuti dok sve ne prođe. Niko poput nje ne umije čekati, tako strpljivo i ljudski. Onako kako bismo svi trebali znati čekati, baš zbog toga što sve lijepe stvari dolaze spontano. Nekad se oduži, ali dođu…
Nikad nisam vidjela da plače, ali sam osjetila da nešto ne štima. Osjetila sam koliko se samo grmljavine spustilo na njena leđa, iako vjeruje da je još uvijek vedro. Sve njene suze bih mijenjala i dala joj beskraj od radosti. Ja bih nju zaštitila od tuge i smanjila prazninu oko srca, da ne tišti i ne žulja. Sigurna sam da bi tako promaja nestala i izgubila svaki smisao postojanja. Njeno srce se nikad neće smanjiti, ono se samo može potresti. Opet sam zatvorila oči i osjetila miris mora u vazduhu. Velebit je odlučio da sakrije sve ono što ga ne čini velikim osvajačem, pa je bura nestala. Ponekad poželim da joj obrišem sve suze i da više nikad ne zaplače u sebi.
Autor: Ivana Lakić ◊ Izvor fotografije: creativeexiles.com
