Pariz je jedan od onih
gradova
u kojem bismo potrajali
violine bi nas opominjale
tjerajući nas na ljubav
i mrak bi dobio svoje lice i šarenilo
zasigurno već na spomen sve odiše
na rođendansko veselje
dugih godina
koje smo ostavili iza sebe
netko drugi svojim je
rukama
obuhvatio tvoje tijelo
noćas se osjeća u zraku
ne pripisuj mi vrijeme
samo me zaboravi
što bezbolnije
a jednom
kad ti moja knjiga padne
u stisak koji će mirisati na
kremu za ruke
kad se budeš pribojavala
nostalgičnih pogleda
koji će priznavati tko si bila
i otkrivati magičnu sreću
ponoćnog zagrljaja iza
zgrade stare pošte
ja ću znati da ne snivaš
mirno
no biti će suviše kasno
zahvaljujem ti,
slomila si srce
no još uvijek nisi zaustavila
minute
otkucavam i pišem
za tuđim šapatom dišem
Pariz se smije.
Autor: Emanuel Mancho Srpak
