Danas se pobunio svemir i sve „boji“ u meni. Razlio se kao da će svakoga časa ostati izvan okvira svijeta i vremena. Večeras mi se po ko zna koji put vraća poput krvi u srce. Arterije su opterećene, srce se polako sakriva i od silnog bježanja, zaboravlja kojom brzinom lupa. Ruke se polako grče, dok se u abdomenu rodio strah.
favim.com
Veliki snažni strah, ima oči i lice djeteta. Kreće se tako spretno, kao da će svakoga časa preplivati ona najnemirnija mora. Ne boji se nevere, bure, niti juga i odlučuje se na borbu do neke izgubljene obale. On zna da možda nikad neće pronaći odgovarajuću obalu, gdje će moći da se prelije uz pomoć struja i talasa. Možda se stopi s nekim mnogo većim talasom i zaboravi kolika je bila snaga njegova straha. Gledam ga pravo u oči, opet sam progutala dvije, tri knedle i pravim se da sam dobro. Hiljadu puta od jutros povlačim uzdah i potiskujem ogromno srce sakriveno u jedva šezdesetak kilograma. Pokušavam da osjetim koliko je lijepo što imam priliku da dišem i volim more, onako kako me to isto more nikad voljeti neće. Srećna sam svaki put kad pomislim koliko je snage u tim daljinama iz kojih ne mogu ni zagrljaj izvući. Posmatram kako ih nježno sakriva gorostasni Velebit i uvjerava me da ne posmatram boju vode. On bi sigurno htio da ga gledam onako kao što ga posmatram dok dolazim u njegove visine. Nema pojma koliko je malen i beznačajan svaki put pred tim ogromnim talasom za kojim čeznem svaki put. Ne zna, koliko je samo snage u dubinama raslo i koliko kopriva je prošlo kroz to toplo srce, da bi njega voljelo. Svaki put se opet vraća u morima nade, da će ipak rashladiti užarenu ljetinu na ostrvu.
Možda se pojavi, kao što se pojavljuje svaki put kad zatvorim oči.
Možda se pojavi da mi kaže koliko je važan i da nije bilo uzalud stisnuti se i potisnuti sve što govori to toplo, nježno i previše krhko srce. Šta ako je u njemu sakrivena sva ona ustreptala duša, kako da joj pomognem da ne iskoči?! Opet sam sama u strahovima koji se dodiruju vrhovima prstiju. Plašim se nekih novih kiša, što se već duže vrijeme spremaju da operu prašinu na našim putevima. Nekad ću krenuti prema njemu, ali se bojim da će mi neko skratiti puteve, ukrstiti ulice i razbiti snagu, dok će srce kucati sve snažnije i snažnije. Spretno i sigurno da tamo negdje iza daljina spava to najtoplije uzglavlje pored ramena, gdje sam bila manja od ptice.
Autor: Ivana Lakić
