Stvarnost i snovi se prepliću.
Više ne mogu da raspoznam gdje počinje jedno, a prestaje drugo.
Već dugo postoje – baš takvi izmiješani.
Nema jasne slike. Magla, opsjena, iluzija.
Baloni od sapunice koji nestanu u treptaju oka.
Ukus olova na usnama nakon konačnog buđenja.
U grudima oštar bol, ubrzani otkucaji.
Ponestaje mi vazduha, samo želim da prestane.
Zar ni ovaj put nikud ne vodi?
Samo još jedna slijepa ulica.
A mislila sam da nema ničeg ljepšeg od trenutka kad vidim svoj odraz u Tvojim očima.
Tada poželim da tišina naših isprepletenih prstiju traje zauvijek.
Rez. Prekinuta u maštanju. Zaustavljena u sanjarenju.
Nema natrag.
Ono buduće ne uspijevam ni nazrijeti.
Jedino što u ovom trenu znam je da smo bliži jedno drugom više nego što bi ikad htio priznati.
Slike se smjenjuju.
Jutro. Veče.
Odlasci. Dolasci.
Svanuće i suton.
S tobom. BEZ Tebe.
Da li ima nade? Šta donose budući dani?
Imam li pravo podijeliti sa Tobom ono što je u meni najvrijednije?
Dok posmatraš suton sa druge strane rijeke,
Želim znati šta ti je u mislima.
Autor: Marija Dragićević ◊ Izvor fotografije: pixabay.com
