– Sve se nešto mislim k’o da će kiša . – rekao sam očiju usmjerenih u oblake.
– U super, odavno nisam lepo pokisla. – razdragano je koračala ispred mene mostom koji je vodio do Akademije Likovnih umjetnosti k’o fol me zafrkavajući.
– Hajmo sjesti ovdje blizu dok kiša ne prođe? – iste sekunde sam osjetio prve kapi na trepavicama i košulji.
– Sad je već kasno, da? – kiša je već finim tempom padala po njenim kovrdžama, a iz kose se širio miris kokosa.
– Nije, nije, haj’mo, tu je blizu. – bio sam uporan, iako mi je košulja bila skoro, pa cijela natopljena.
– Aj da plešemo? – pružila je ruke ka meni, a kiša je sve jače udarala i po mostu i po nama dvoma. Ono malo raje se razbježalo kud koji mili moji, a mi smo se k’o dva luđaka moljakali za ples.
U životu nisam plesao. Ne da me svi gledaju. Uvijek je to bilo između četiri zida, koji o tome ne mogu pričati. Kiša mi nije smetala, naprotiv, volio sam dobro pokisnuti, više mi je bilo zbog nje, bila je sva nježna i bilo bi mi žao da se razboli.
Ali taj osmjeh djeteta i pružene ruke lako su me razoružale. Nekad bih se stidio da curu držim za ruku, ono, mog’o bi me neki od jarana vidjeti, ali ovog trenutka me je baš bilo briga. Prihvatio sam njene ruke i počeli smo plesati.
Pjevušila je Windmills of your mind, a ja nisam znao kako uspijevam razaznati melodiju od udaranja kiše. Prepustio sam se. Zagrlio sam je oko struka, a jednu njenu šaku ostavio u svojoj. Haljina joj je bila mokra gotovo koliko i moja košulja. Od mirisa njene kože, blago mi se pomračilo u glavi, ali sam ostao na nogama. Danima nisam znao kako mi je to pošlo za rukom. Iz ovog položaja jasno sam joj mogao vidjeti konture lica i usana izvijenih u osmijeh dok je pevušila.
Pitao sam se da li riskirati, da li joj ukrasti poljubac baš tu i baš sada…da li bi to bilo prebrzo? Znali smo se godinama, mada smo se rijetko viđali, granice su činile svoje. U trenutku mi kroz glavu prođe misao na kojem mostu stojimo i počeh se smijati onako za sebe. Šejtan sa lijevog ramena reče “poljubi je, jedan je život”, a melek sa desnog samo “poljubi je”. Vjećina, pošteno.
– Nismo uvijek bili dobri jedno za drugo. – zaustavio sam je ispred sebe i pogledao je u oči. Kiša je polako prestajala i na sekunde kao da se sunce borilo da se pojavi.
– Ma daj, pusti to. Bili smo mladi. – rekla je kratko i pokušala nastaviti ples izvijajući se iz mojih ruku.
– Neću da pustim, nisi mi ti svako.
Prestala je pokušavati da se izvuče iz mog naručja, a crne oči se razrogačiše u čudu. Obrazom sam dodirnuo njen i osjetio kako joj tijelo treperi u mojim rukama, a srce tuče k’o u uplašenog zeca.
– Drhtiš… – šapnuo sam joj na uho i potražio put od njenog vrata do usana.
***
– Haj’ mi sad lijepo priznaj da se onog dana nisi prehladila, priznaj! – i poslije toliko godina, bi mi drago da je ovog jutra zadirkujem za onaj poljubac na kiši i ono kako je sva treperila.
– Naravno da jesam, tresla sam se kao prut onako pokisla! – k’o fol se ljutila, ali ja sam vidio da joj se smiješak pojavljuje u uglu usana.
– Ma ja…od kiše…garant. – rekao sam više onako za sebe, kao konstataciju, dok sam gledao u plafon, ne bih li je razbjesnio i tako dobio koju ćušku jastukom, pa joj opet ukrao poljubac.
Fotografija: Adis Delalić
Lektura: Džejna Hurtić Selman
Lidija ne govori često o sebi i to joj je oduvek najteži sastav na zadatu temu. U svojoj glavi spava u cveću, kupa se u čokoladi, peva, piše, voli i pleše.