Ležao je mirno i nepomično i gledao oko sebe predmete koje je mogao da dosegne pogledom. Pogled mu je pao na djevojku koja mu je ravnomjerno disala na ramenu. Osjećao je njen topli dah na vratu. U njenom stanu je bilo mirno. Osjetio je kako se pomjera i spušta ruku na njegove grudi. Dlan joj je bio topao. Talasi duge smeđe kose koji su pokrivali jastuk koji je zamijenila za njegovo rame mirisali su na neki orijentalni miris, nešto što nije mogao da identifikuje. U sebi je mislio koliko je ona divna i koliko je on srećan što može da kaže da je baš ona njegova djevojka. Sjetio se kako savrseno izgleda kad se dotjera. U širokim farmerkama i kratkoj majici koja otkriva savršen struk i meku, bijelu kožu. Pale su mu na pamet i njene oči, nebeski plave, koje je često krila iza velikih sunčanih naočala. Bila je savršena. Palo mu je na pamet i koliko ona može da oprašta svaki njegov ,,poslednji put” kad uradi ovo ili ono i obeća da neće više. Nikad.
rebloggy.com
Mislio je koliko joj je boli nanio. Tad je sasvim tiho ustao, obukao se i na listu papira napisao: ,,Odlazim iz tvog života. Ja ne mogu da budem drugačij od ovog što sam sad, a ti nisi zaslužila ništa manje od najboljeg. Oprosti mi što nisam mogao da budem ono što treba da imaš.” Dok je silazio niz stepenice, mislio je kako ima najljepšu i najbolju djevojku u državi. Zapravo, mislio je kako je imao najbolju djevojku na cijeloj kugli zemaljskoj. Sad je više nema. Sam je tako odlučio. Sam je sebi rekao da je neviđena budaletina i da može da se stidi do kraja života zbog svega što je radio Marleni. Ona je bila beskrajno vijerna, beskrajno brižna, beskrajno posvećena i beskrajno njegova. Etalon za beskraj.
Odlazeći od nje, prolazio je kroz grad i u parku ugledao grm bijelih ruža. Instinktivno je prišao žbunu i ubrao jedan pupoljak, pitajući se kako su ruže mogle da procvjetaju u decembru. Na trenutak se kajao što je ubrao cvijet, ali se sjetio da je to cvijeće koje je uzgojeno u stakleniku, i da će za nekoliko dana uvenuti od hladnoće, bez obzira na to da li ga on bere ili ne. Sjeo je na klupu i počeo da razmišlja. Odlučio da odnese ovaj pupoljak svojoj djevojci. Kao da je tim postupkom htio da, na neki način, poništi svaku situaciju u kojoj je samo pomislio na drugu, i sve svoje šarade i izlete. A bilo ih je. Ona mu je oprostila svaki. Na trenutak je razmišljao da li da odnese svojoj djevojci pupoljak odmah ili da sačeka. Na kraju je ipak odlučio da ne čeka ni sekunde, da cvijet ne bi uvenuo. A i da ona ne prihvati da je bivša.
Hodao je ulicom oprezno i pažljivo, pazeći da ne stane ni na jednu liniju i ni na jednu pukotinu u asfaltu. Znao je da ljudima izgleda čudno, hodao je oprezno, kao da hoda po jajima. Ipak, nije ga bilo briga. Ni najmanje. Ti koraci bili su njegovo hodočašće. Put koji je morao da pređe. Golgota. Ubrzo je bio ispred zgrade u kojoj je živjela njegova djevojka. Vrata stepeništa su bila otvorena. Počeo je da se penje uz stepenice, i smišljao kako da joj kaže da mu je žao, da je bio budala, da je moli za oproštaj, da želi još jednu priliku i da ovog puta stvarno, najstvarnije više neće biti kreten. Stigao je pred vrata stana u kojem je živjela, i pozvonio. Otvorila je vrata i, prije nego što je išta stigla da kaže, on je rekao:
“Donio sam ti ovo! Poklon najljepšoj djevojci u gradu. Oprosti mi samo još jednom.”
Pogledala ga je. Oči su joj bile pune suza, a pogled hladan. Nije progovarala.
Vrata su se zatvorila.
Autor: Milica Galić
