Ima tih nekih dana kad nadahnuće, u svom narandžastom kaputu, odluči da negdje pobjegne, da ode u Indiju da dresira kobre ili na Novi Zeland da šiša ovce, šta znam…
U svakom slučaju njega nema.
I ja onda nijemo gledam u svoje nalivpero i zamišljam kako je nadahnuće utopljena duša koja je stradala u moru mastila.
Nekad ga tražim i između dvije usamljene ulične svjetiljke, ispod suncokreta pognute glave, u šolji za kafu koja od juče ujutru stoji na mom radnom stolu i u svakoj sekundi koja mi nepovratno isklizne kroz prste.
Tražim ga i u tragu aviona koji reže nebo, u purpuru cvijeća na susjednom prozoru, u sjeni velikog hrasta i na bijeloj tački centra fudbalskog terena.
Umorim se od potrage. Ja nadahnuće tražim svuda, a ono otišlo na Južni pol i druguje sa pingvinima. Ne mogu više da ga tražim, naporno je. Eto mu, neka se krije koliko mu volja, meni nije više zanimljivo da igram žmurke sa njim.
I taman kad hoću da odustanem, kad obećam sebi da tog dana neću napisati ništa, da nikad više neću napisati ništa, eto njega u mirisu kamilice. I onda malopređašnje obećanje ne važi.
Kako i da važi kad je čaj od kamilice toliko pun nadahnuća da je šteta da se to baci ili ohladi u šolji i ostane neiskorišteno?
Autor: Milica Galić
