Dvanaestu godinu zaredom probudio sam se
Kao dijete bez majke
Bez ikakve želje da otvorim oči ili udahnem svijet
Štoviše, svjesno udišem otrov
Kao jeftini zrak iz Kine
Punjen sjećanjem i crno-bijelim slikama
Probudio sam se sa sumnjom u očima
I moram reći, ništa nije drugačije
No, znaš li što je najbolnije?
Što ti na dan dvanaeste posmrtne godišnjice
Ne mogu napisati pjesmu kakvu zaslužuješ
Ni jedna neće biti dovoljno topla
Da ugrije baš svako sjećanje na tebe
Još uvijek ne dopuštam da osjetim do kraja
Još uvijek prodrhtim na groblju
I još uvijek pričaju kako ne odlazim često
Na to se smijem jer nikada neće znati kalibar moje boli
Moje ponoćne šetnje ni priče koje ti poklanjam
Još uvijek dopuštam malim stvarima da me povrijede
Tako znam da one velike vrijede još više
Još uvijek poštujem iskreni osmijeh
Jer znam koliko je teško održati se
Kad ti kao rješenje za vlastitu glavu nude alkohol
I bacaju na tebe istrošene riječi iz filmova
Kao da te bombardiraju
Ne znajuć da tuđe riječi i pića gotovo nikad ne pomažu
Protiv svega što dolazi nakon smrti
(Samo pogoršavaju stvari)
Nitko neće znati
Kako te održavam živom
U okviru bijelih papira, u dodiru tinte
U svakoj riječi, pjesmi i stihu pulsiram te u sadašnjost
Kako se u glavi još uvijek borim za tebe
I umjesto tebe trpim bol
Priključen na aparate zagrebačke bolnice
Da pronađem onu koja te snašla i razbijem joj stanicu
Dvanaestu godinu zaredom probudio sam se
Probudio, usprkos svemu!
Mama, volim te!
Autor: Emanuel Mancho Srpak
