Danas sam gledala film Samo je kraj svijeta. Ne znam zašto ali to je istovremeno najdivniji i najtužniji film koji sam ikada pogledala. Mogla sam da osjetim tešku vrućinu ljeta u njemu, ono kad ne možeš da dišeš. A sve te boje u kojima prevladava modro plava prolile su se po meni zajedno sa zrkama sunca koje su se tijesno uvlačile u sobu u kojoj Luj, glavni junak, naslanja glavu na madrac i proživljava dva minuta sjećanja, nakon dvanaest godina.
Njegov obraz, čarolijom filma i emocija, naslonjen uz madrac postaje moj. I tonem u svoja sjećanja. Vraćam se na mjesto zločina nakon 15 godina. I dok u pozadini neko pjeva pjesmu One Miss Immisce smjenjuju se trenuci. Prvo je onaj kada smo ugledali jedno drugo prvi put. Koliko puta smo poslije prijateljima prepričavali tu noć u kojoj smo se sreli i zaljubili. A ja bih svaki put ponavljala po nekoliko puta kako su nam se pogledi sreli i kako smo oboje znali da je to ljubav. Nakon toga sam u onim ludostima, u kojima padnem ispit a ti me čekaš ispred fakulteta i onako tužnu podigneš preko ramena i kažeš kako me nosiš na mjesto gdje ću zaboraviti ispit. I u prepunom tramvaju govoriš mi da me voliš. Zatim ubrzava naš film, brzo prolaze dva minuta. Pjesma je na sredini. I vidim nas kako se svađamo do smrti. Čujem svoj glas i zvuk tanjira koji se lome udarajući u zid. Osjećam bol u utrobi koji izazove otkriće da si me prevario. Pa se mirimo. Slavimo godišnjice, rođendane. Plešemo okruženim sa prijateljima, mojim, tvojim, strancima, poznanicima. Prolaze noći, vožnje u taxiju, i hiljade stepenica do tvoje kuće. Dani, oni u kojima mi griješ ruke u džepovima i oni u kojima cijedimo limun i pravimo u zamrzivaču kockice od leda. Zatim dolazim do onog dana kada odem od tebe kuneći se da je kraj a ti mi kažeš da ću se vratiti kada me prođe ljutnja. Ali ljutnja je trajala dvije godine…
I onda utišava nečiji glas dok pjeva stihove:
Je sais bien que notre duo
A quelques défauts
Horizontaux et verticaux
A ja držim tvoju glavu na krilu i gledam na sat, čekam da se završi onih 48 sati borbe za tvoj život i da preživiš. Jer sam znala da ćeš da ih preživiš. I dok te gledam govorim sebi da te volim, da sam samo zbunjena, da ipak mora da te volim jer se prve ljubavi vole cijeli život. A da to što smo bili razdvojeni i što sam diplomirala i uozbiljila se treba samo da učvrsti našu ljubav. I dok tjeram sebe da se zaljubim ponovo u tebe i uvjerim ovu neku novu sebe da te volim posljednji sat tvoje borbe se završava. I vidim naš posljednji trenutak u kojem stojiš u hodniku u ogrtaču i pidžami i gledaš kako ulazim u lift i kako se gledamo prije nego se zatvore vrata od lifta. Poslije smo oboje, sigurno, prepričavali taj pogled, u kojem smo oboje vidjeli kraj.
Na filmu Marion Cottilard vrati Luja u stvarni svijet iz sjećanja a mene opaka bol na napuknutoj usni na kojoj završi jedna od slanih suza.
Ne znam da li postoje prve ljubavi koje traju cijeli život. Ne znam da li postoji neko ko voli nekoga cijeli život ali sam sigurna da za svaku ljubav postoje ona dva minuta sjećanja u kojima proživimo svaki trenutak neke velike zaboravljene ljubavi. I onaj zadnji trenutak, onaj kraj priče koji je tužan poput filma Samo je kraj svijeta.
Piše: Luna Hodžić
