Dragi, ostala sam ti nešto dužna. Zadnju priču u kojoj o pravom tebi ljudima pričam. O tome šta je na kraju bilo sa onim prekrasnim konjem iz sjevernih tajga.
Žao mi je što moram razbiti iluziju i tebi i drugima i priznati, čak i samoj sebi, da taj konj na kraju priče nije postao ni orolnula bespotrebna raga već se pretvorio u podivljalog domaćeg magarca.
Da, dragi, na kraju svih priča o tebi evo jedine istinite i realistične. Žao mi je ali, dragi, ti si magarac.
Jesi. Ona životinja sa dugim ušima sa kojom nikakvog užitka nema. Magarac na čiji se jedan korak predugo čeka. Gubljenje vremena. Trošenje snova da ćeš da nas pomjeriš sa mjesta. Ono uz koje se ostaje samo iz sažaljenja zbog tog jadnog sjaja u očima koji na kraju ne znači ništa. I čija raspala kopita nisu mogla biti gospodari mojega tla. Sitan propali lik sa ukradenom odorom konja, kojeg je teret razodjenuo i krinke mu skinuo.
Magarac si, dragi, Buridanov koji će zbog neodlučnosti da ostane sam i gladan.
Neće ni njeno oduševljenje tobom da traje dovijeka jer dragi, ti si domaći podivljali magarac.
A prepun je svijet sjajnih mustanga. Možda ovaj put za grivu uhvatim pravog konja. I odjašem put purpurnog neba i sutona koji za magarca nisu mogli biti čarolija. Jer, dragi, ljubav je prevelik luksuz za jednog magarca.
Tebe ostavljam da se sladiš na njenim jaslama, dok joj ne dosadiš i ne odluči da te iz štale pusti brdima.
Autor: Luna Hodžić
