Sjećam se da smo ležali u travi, da je bio avgust i da je ponoć već bila prošla. Sa neba mi je namigivao mjesec, a zvijezde pospano treperile i osmjehivale se. Pričao si mi o svom djetinjstvu. Pričao si kako si, kao dječak, volio nindža kornjače. Naročito Donatela. Kako si išao u odjeljenje broj dva i nisi volio da pišeš sastave iz srpskog jezika.
Pričao si svom odrastanju. Tad je čak i mjesec odlučio da se uozbilji i počeo pažljivo da sluša. Pričao si kako si, čini ti se za jedan dan narastao dvadeset centimetara. Kako nikad nisi imao mnogo prijatelja. Pričao si o danima i satima provedenom u beskorisnim, autodestruktivnim aktivnostima. O vremenu prije mene.
pinterest.com
Bila sam pospana i, iako su mi se oči sklapale i kapci bili teški kao od olova, um je bio savršeno budan i pažljivo slušao svaku tvoju riječ. ,,…a onda si se desila ti i život mi se promijenio.”
U tom trenutku, vrijeme je stalo. Oko nas je vladala apsolutna tišina. Čula sam samo svoje srce kako lupa u grudima i misli kako se haotično odbijaju o unutrašnje strane lobanje i, još većom snagom, sudaraju među sobom. Kad sam konačno počela da razaznajem vezu među njim, počela sam da poredim. Do sad sam ti dodirivala tijelo. Noćas si me pustio da ti dodirnem dušu.
Autor: Milica Galić
