Dobra vam noć, demoni moji. Baš divno od vas što ste odlučili da navratite do mene noćas. Ne, ne, stvarno je u redu. Mislim, vani pada kiša i duva vjetar, sasvim je logično da sebi potražite neko toplo i suvo mjesto da se sklonite od oluje. A i vrlo dobro znate da sam izrazito gostoprimljiva domaćica. Neću da spavam dok ste tu. Kakvo bi to gostoprimstvo bilo? Pazi, molim te! Gosti došli, a domaćica legla pa spava. Koliko bi to bezobrazno i nezahvalno bilo, kad ste se već potrudili da mi ne dođete praznih ruku, nego ste mi i poklone donijeli. Noćna morica???
Divno. Nadam se da je neka nova. Zanimljiva. Nepoznata. Još pamtim dvije prethodne. Da, onu sa paukovima koji izlaze iz zidova i onih klizavih stepenica uz koje sam bježala. Da, da, vjerujem da ste posebno za mene nabavili paukove. Znate koliko ih volim. A šta? Da, priznajem da sam sama kriva što sam se okliznula niz stepenice i pala dole među zmije i guštere. Da, ja sam kriva.
Čim mogu da vas počastim, red je, ipak ste mi u goste došli? Aaaa, jedu vam se moji lijepi snovi? Naročito oni sa pticama i cvijećem? Ma može, nema problema, samo recite! Evo, izvolite. I ptice i cvijeće i sve. Prijatno. Šta? Još ste gladni? Čim još mogu da vas ponudim? Aaaa, onaj posebni san? Onaj najljepši? Onaj gdje sanjam nekog posebnog? Dobro, ako baš želite, biću dobra domaćica i daću vam san o očima boje lješnika. Sve za goste, ne brinite.
Zašto ustajete? Šta, sviće i morate da idete? U redu. Srećan put. Vjerujem da ćete navratiti uskoro. Do skorog viđenja.
Autor: Milica Galić ◊ Izvor fotografije: favim.com
