Ordinacija je bila blago zamračena, ali dovoljno svetla da je i dalje mogao da vidi neobične ornamente koji su ukrašavali tavanicu. Pogled mu je lutao po izuvijanim linijama koje su same iz sebe izvirale i natrag u sebe uvirale. Imao je želju da pita odakle potiču i imaju li neko posebno značenje. Ali se ipak suzdržao, jer to nije bio razlog zbog kojeg je, prvi put u životu, ušao u malu prostoriju na kraju hodnika. Bilo ga je pomalo stid, ali morao je. Nije mogao više da podnese.
„Muče me ljudi“, progovorio je napokon, nakon što je neko vreme bezuspešno gutao pljuvačku koje nije bilo, jer mu se grlo osušilo od nervoze. U svoj nevolji, makar je kauč bio neočekivano udoban.
„Eh, pa zar ne muče sve nas?“, pokušao je da se našali psihijatar, nabacivši jedva primetan osmeh na neobrijano lice nagnuto nad raskupusanim tefterom.
„Ali…“, oklevao je par dugih trenutaka. „Mene muče ljudi… koji ne postoje.“
„Ljudi koji ne postoje?“, doktor se zainteresovano pretvorio u eho.
„Da, ljudi koji ne postoje. Ja ih ne poznajem. Nikada ih nisam video, ali znam kako se zovu, kako izgledaju, šta vole da jedu za doručak, čega se plaše, kada su se rodili… Za neke od njih znam i kako će umreti.“ Gospode, poslaće me u ludnicu. Vezaće mi ruke na leđima, ni žena mi neće dolaziti u posetu, biće je sramota da grad priča kako se udala za ludaka. Kauč kao da je bivao sme mekaniji, a šare na plafonu sve uvijenije.
„Zanimljivo“, doktor je klimao glavom, ne delujući nimalo zatečeno. „A gde su ti ljudi? Da li ih vidite, da li vam se obraćaju?“
„Ti ljudi, oni… Oni su… Pa, ako tako mogu da kažem, oni su u… mojoj glavi. Znate, uvek su tu. Tu su dok spavam, ponekad ih čak i sanjam, ne daju mi mira ti prokleti… Khm, izvinjavam se…“ U ludnicu, u ludnicu… A uvek sam mrzeo belo… „Tu su i kada ujutru ustanem, i dok doručkujem, i dok pijem kafu, tu su i dok sam na poslu, ponekad mi smetaju da radim, smetaju mi, zovu me, pričaju mi o sebi… Ne mogu da ih se otresem, njih i njihovih života, njihovih dana i noći i snova i svega…“ Umalo da se zadavi pljuvačkom, koje je sada pak bilo previše. Ta nemoguća zlatna sredina.
Doktor je i dalje klimao glavom. Da nije gledao u tavanicu, pomislio bi da liči na neku dečju igračku kojoj je zadatak da pomera glavu gore-dole kada se navije.
„U početku sam hteo da verujem da sam se slučajno setio nekog koga sam nekada davno poznavao. Ali sam zaboravio da ga poznajem. Onda sam listao stare telefonske imenike, pa godišnjake iz škole, pa stare albume… I nije ih bilo tamo, nikoga od njih. Ni pod tim imenom, ni pod tim likom. A onda ih je bilo sve više i više… Ne znam odakle dolaze… Ali oni stari ne idu, stoje tu, čekaju nešto, kako ja zaboga da znam šta, a novi samo dolaze, i dolaze… Doktore, šta mi je?“ Naglo je skrenuo pogled sa tavanice i usmerio ga ka čoveku sa tefterom na kolenima. „Doktore, polud…“ Ućuti, idiote, ućuti.
Sa lica psihijatra ništa se nije moglo pročitati. Ipak, čovek na kauču je naslutio tračak zabrinutosti koji je tiho plutao ka njemu kroz nedovoljno osvetljenu sobu.
„Bojim se da imam loše vesti. Ako je to ono što mislim, a bojim se jeste“, objavio je tonom prilično smirenim za zabrinutog govornika.
Šizofrenija? Sigurno je šizofrenija. Da li će uopšte da me leče ili će odmah da me vežu?
„Gospodine, ne znam kako ovo na drugačiji način da Vam kažem, ali mislim da ste Vi… pisac.“
„Pisac?“ Pa ovaj je luđi od mene.
„Da, pisac. Nažalost, u pitanju je težak oblik ovog stanja – prozni pisac. Može biti, mada ne mogu sa sigurnošću da tvrdim, da je reč i o onom najgorem – možda ste čak i romanopisac“, poklonio je svom pacijentu blag pogled, pun saosećanja i podrške.
„Romanopisac? Pa, doktore, šta da radim? Kako da se lečim? Ima li mi spasa?“, čuo je kako mu reči izlaze iz grla, zaboraviviši potpuno na ornamente na plafonu.
„Zapravo, postoji samo jedna terapija. Nažalost, ona vas neće trajno izlečiti – tačnije, neće vas izlečiti uopšte, ali će vam pomoći da ponovo uspostavite neku minimalnu kontrolu nad svojim životom i da živite normalnije i smirenije“, opet se na maljavom doktorovom licu ukazalo nešto nalik na osmeh. „Pišite.“
„Da pišem? Kako to mislite da pišem?“
„Pa, danas pisci uglavnom pišu na računaru. Ako više volite, možete pisati i rukom. Olovkom, hemijskom, penkalom, čime Vam drago“, doktor se sada već neskriveno smešio, osećajući blizak završetak seanse i miris kafe iz hodnika. Žustro je zapisivao nešto u tefter. „Za početak, možete pisati neograničeno, dok se ne izborite sa svim ljudima koji su Vas do sada mučili. Ostavite sebi prostora da jedete i da spavate, ponekad i da se okupate. Kasnije možete smanjiti pisanje na nekoliko sati dnevno, po potrebi“, pružio je pacijentu list hartije sa nečitko ispisanom terapijom. „Samo odnesite sestri da Vam overi.“
Čovek se već polako pridigao sa kauča. Nije mu se ustajalo, ali dolazili su novi ljudi sa kojima je trebalo izaći na kraj, a još se nije bio suočio ni sa starima. Nije šizofrenija. Dobro je što nije. Ali… Šta ako je ovo još gore?
„Hvala Vam, doktore“, prihvatio je pruženi papir i krenuo ka vratima. „Doviđenja.“
„Doviđenja.“
Zatvorio je vrata pažljivo, kao da se plaši da nekoga ne probudi. Kao što je uvek i činio.
Makar neću u ludnicu. Stvarno ne volim belo.
pinterest.com